Svima poznata rečenica. Obično izađe iz usta neke osobe koja je u dvadesetima i trebala bi imati u najmanju ruku barem blagu ideju o tome kako bi joj život trebao biti posložen.
Realnost je da tu rečenicu imaju naviku izgovarati ljudi u sredini ili u kasnim dvadesetima koji nemaju apsolutno ni najmanju zamisao o tome gdje su, što su i tko su. Traže sebe, svrhu u životu, i Boga. To su uglavnom studenti. I svi oni koji se tako osjećaju (a ne bi trebali). Stvar je u tome što tu rečenicu zapravo više nitko ne govori, barem ne na glas. Kao da je na neki način postala uprljana ili trula. Kao da je postao grijeh uživati u nepodnošljivoj lakoći postojanja koje sa sobom donose dvadesete.
Ovu rečenicu sam čula više dok sam bila u srednjoj školi, a sada kada sam na faksu i kada je napokon na meni red da ju s ponosom izjavim cijelom svijetu (čitaj: pretjerano znatiželjnoj užoj i široj rodbini), ne mogu.
Akademske teme
Nedavno sam pričala s kolegom s godine koji me potaknuo na razmišljanje. U namjeri da iskoristi akademsku četvrt onako kako je i zamišljena, shvatio je da se svi razgovori s “fellow” kolegama svode na to gdje tko radi, tko će kada diplomirati, bla bla…
Bliži se kraj mome studiranju, a to zatišje pred olujom čeka sve (ne)sretnike koji namjeravaju završiti faks. Dok svi s moga smjera traže, ili su već našli posao u struci koji nudi benefite i mogućnost napredovanja te ove zadnje mjesece studiranja koriste kako bi im prelazak u radni odnos bio što glađi, moj kolega u zadnjim mjesecima đačkog doba planira okusiti sve slasti tog životnog poglavlja (čitaj: d*kat ku*ac).
Postavlja se pitanje, tko je ovdje u pravu? Treba li uživati u tom kraju ili ga treba iskoristiti kao investiciju za budućnost? Bolje pitanje je, što je uopće ta investicija? Je li to par mjeseci na studentskom minimalcu u nekom “prestižnom” poduzeću ili (još gore) ministarstvu ili je to ruksak na leđima kroz Europu?
Druže Tito, nešto bih te pit’o
Ovo nije zamišljeno kao vremeplov u kojem ćemo Jožu nešto pitati, nego više kao retrospektiva. I ne nužno u Jugu, nego u Hrvatsku prije nekih 10, 15 godina. Vrijeme kada su studenti na Adventu u kućicama prodavali kobasice i u dječjim igraonicama pazili na tuđa derišta. To je bio studentski doseg. Danas su stvari ipak drugačije. U ovom svijetu mogućnosti mi smo izgubljeni. “Qual der Wahl” rekli bi Švabe. Muka izbora. Kao malo dijete iz socijalizma koje se u zapadnoj Njemačkoj našlo u dućanu i stoji pred slatkišima. Toliko izbora i ne zna otkud bi počelo i što bi okusilo. A želi okusiti sve i izabrati najbolje.
Upravo takvi su studenti danas. Entry level pozicije više nisu rezervirane za svježe diplomirane akademike, nego i za studente na trećim godinama. Krenu raditi, isperu sami sebi mozak da je to ispravan i logičan put. Da se razumijemo, i ja sam takva.
Gdje se vidiš za pet godina?
Bombardirani smo sa svih strana. Od faksa, izbornih kolegija, smjerova do poslova i vještina. Očajno želimo ispuniti očekivanja naših roditelja ili samih sebe. Međutim, uspijevamo li u tom pokušaju ispuniti i ono najbitnije – naše želje?
Je li put ka sreći doista popločen brojem 6,06, prekovremenim satima pod neonskim lampama i participacijom na faksu koja proizlazi upravo zbog tog punog radnog vremena?
Znači li nam to radno iskustvo u studentskim danima više od potencijalnog životnog iskustva?
Billy Joel je jednom lijepo rekao:
“Slow down, you crazy child
You’re so ambitious for a juvenile
But then if you’re so smart
Tell me why are you still so afraid?
Where’s the fire, what’s the hurry about?
You’d better cool it off before you burn it out
You’ve got so much to do
And only so many hours in a day, hey.”
Možda je vrijeme da napokon vidimo da je pitanje upućeno nama:
“When will you realize Vienna waits for you?”
Jer nije sramota biti izgubljen. Ali tragedija je do kraja života ostati izgubljen. A možda se baš u Beču nađemo.
