Sljeme, nekoć poznata mesna industrija u Sesvetama, je svojedobno bila najveća svinjogojska farma na svijetu. Danas, Sljeme predstavlja simbol propasti, ne samo u Hrvatskoj, već i u čitavoj regiji. Kako je uopće propalo Sljeme? Sljeme je propalo ponajviše zbog privatizacije koja se dogodila 90-ih godina, a kako je protekla ova grčka tragedija možete otkriti u nastavku ovog članka.
Povijest mesne industrije
Prva tvornica u Sesvetama bila je osnovana 1898. godine kao dioničko društvo pod nazivom „Gospodarstvena tvornica mesnate robe i masti“, te je počela s poslovanjem naredne godine. Projektirao ju je poznati zagrebački arhitekt Janko Holjac. Ipak, nakon samo 9 godina rada, tvornica je prestala s proizvodnjom 1908. godine.
Izvor: jutarnji.hr
Pogone je 1915. godine kupio zagrebački poduzetnik Filip Rabus, ujedno i vlasnik Prve zagrebačke mesoprerađivačke tvornice „Katarina Rabus i sin“. Sljedećih pet godina su se izvodili radovi na rekonstrukciji, modernizaciji i proširenju tvornice, koji su završili 1920. godine, a sljedeće je godine tvornica započela sa proizvodnjom. Na početku se tvornica zvala Rabus, te je do sredine 30-ih godina proširila poslovanje na druge dijelove tadašnje Jugoslavije. Odlukom Vlade NRH, 1946. osnovana je Tvornica suhomesnatih proizvoda sa sjedištem u Sesvetama. Proizvodnja je bila obustavljena 1947. godine zbog remonta i dogradnje tvornice, no za dvije godine se nastavila.
Izvor: muzejprigorje.hr
U tom periodu je mesna industrija dobila svoj prepoznatljiv simbol Jankića, dječaka u narodnoj nošnji. Prvu je maskotu dizajnirao Otto Antonini, inače poznati hrvatski dizajner prije Drugog svjetskog rata. S vremenom je simbol prošao brojne izmjene i promjene, sve do konačnog gašenja mesne industrije 90-ih godina.
Zlatne godine Sljemena
Do kraja 50-ih godina, Sljeme je razvilo mrežu od preko 30 prodajnih mjesta diljem Hrvatske, od Zagreba i Rijeke pa sve do Splita. Držali su 50% udjela na zagrebačkom tržištu mesa i mesnih prerađevina. Nisu samo prodavali na domaćem tržištu, već su izvozili svoje proizvode na strana tržišta. Najviše su izvozili u Italiju, SAD, Austriju, Zapadnu Njemačku, SSSR te u zemlje Bliskog Istoka.
Izvor: arhiv.hr
Ono što je pridonijelo njihovoj popularnosti i vrijednosti izvoza je korištenja kvalitetne sirovine u proizvodnji. Zbog ove činjenice su prestigli ostale mesne industrije u tadašnjoj Jugoslaviji. U sklopu industrije su proizvodili sve vrste jela, a glavne grane djelatnosti su im bili stočarstvo, poljoprivredna proizvodnja, uzgoj peradi za jaja i meso, klanje stoke, pakiranje mesa, proizvodnja mesa i mesnih prerađevina kao i stočne hrane.
Izvor: muo.hr
Radi povećanog obujma proizvodnje i proširenje djelatnosti, 1965. su osnovali tvornicu stočne hrane sa silosima. Godine 1964. godina započeli su s izgradnjom najveće farme na svijetu s kapacitetom od 100 000 tovljenika godišnje, a službeno su završili 1966. godine. Dvije godine kasnije su sagradili i toplanu.
Dok su glavni pogoni ostali u Sesvetama, njihova se Uprava preselila iz Sesveta u Zagreb, točnije u Heinzelovu ulicu na broju 66, gdje se danas nalazi Gradska klaonica i stočna tržnica. U sklopu sastava tvrtke Sljeme nalazili su se Vrbovečka industrija mesnih proizvoda i konzervi, mesoprerađivački pogon u Zaprešiću, Zagorje iz Zlatar Bistrice, te se 1958. godine pripojila Gradska klaonica u Zagrebu. Kroz vrijeme, preuzeli su poljoprivredna gospodarstva Šašinovec, Jastrebarsko i Sesvetskom Kraljevac, te peradarske pogone iz Poznanovca i Donje Stubice.
Od Sljemena do dna
Sljeme kao radna organizacija se sastojala od pet osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR), a to su redom Tvornica stočne hrane OOUR, Svinjogojska farma OOUR, Mesna industrija OOUR, Crpilišta Sljeme OOUR te Elektronski računalni centar OOUR. Međutim, zbog poteškoća u poslovanju su 1988. godine pokrenuli stečajni postupak nad četiri od pet OOUR. Iako je Sljeme u svojim danima slave i ponosa zapošljavalo preko 1200 radnika u pogonu, 1991. su zapošljavali samo 624 zaposlenika, što je dalo naslutiti njihov skorašnji kraj.
Početkom 90-ih godina započeli su postupak pretvorbe Sljemena iz radne organizacije u dioničko društvo, s temeljnim kapitalom u iznosu od 60,3 milijuna DEM (njemačka marka). Postupak je bio završen 1994. godine. Međutim, nakon provedene revizije 2003. godine, utvrđeno je kako privatizacija i pretvorba u dioničko društvo nije bilo provedeno u skladu sa zakonskim odredbama.
Izvor: muzejprigorje.hr
Godine 2001. , Sljeme je preuzelo zagrebačko poduzeće Finagra za svega 201 000 DEM, tj., Hrvatski fond za privatizaciju je prodalo dionice po cijeni od samo 1 DEM, što je samo 1% od nominalne vrijednosti dionice. Dionice su sveukupno vrijedile 20 milijuna DEM. Ovako niski iznos su opravdali insolventnošću poduzeća, te su tvrdili kako je Sljeme bilo blokirano šest mjeseci, iako je bilo insolventno samo osam dana. Sudeći po tome, nije bilo razloga za prodaju dionica po stečajnim uvjetima. Ovo je dovelo do odluke o gašenju mesne industrije.
Izvor: sesvete-danas.hr
Kao odgovor na ovu odluku, radnici Sljemena su tijekom 2005. godine organizirali mnogobrojne prosvjede. Unatoč njihovoj upornosti, nisu spriječili gašenje industrije, te nakon 106 godina je Sljeme zatvorilo svoja vrata. Iste godine su promijenili ime iz Sljeme d.d. u Rabus d.d., nad kojim su pokrenuli stečajni postupak 2006. godine. Cjelokupnu imovinu su rasprodali, Agrokor je kupio brend Sljeme za 1 milijuna EUR, dok je Grad Zagreb 2006. godine preuzeo vlasništvo nad kompleksom. Glavna dva pogona bivše tvornice još uvijek stoje u svojem originalnom izdanju, dok je na trećem dijelu kompleksa izgrađena stambena zgrada.
