Sjedite u stanu koji izgleda kao Instagram profil skandinavske dizajnerice. Neutralne boje. Drvo. Jedna pažljivo postavljena biljka. Sve djeluje profinjeno i savršeno minimalistički. Budimo iskreni, je li to doista bijeg od kapitalizma ili samo njegova nova verzija?
Jedna dobra marketinška priča!
Minimalizam nam se prodaje kao svjestan, gotovo zenovski način života. Manje stvari, više slobode. Manje smeća, više fokusa. Manje obaveza, više mira. Ali što i čega je zapravo manje? Jer, ironično, da biste živjeli minimalistički, morate ulagati u “kvalitetne komade” koji koštaju koliko i studiranje u Finskoj. Papuče su ručno rađene, šalica je od japanske keramike, a krevet je, na podu? Barem na vrlo dobro stiliziranom podu.
Minimalizam je prestao biti jeftina i jednostavna alternativa konzumerizmu i postao je njegovo sofisticirano, skupo dijete. Umjesto gomilanja stvari, sada “kupujte strateški”. Umjesto da kupite jeftinu majicu kratkih rukava na buvljaku, kupite “vječni komad” od organskog pamuka po cijeni koju bi vaša baka rekla nečuvenom. Ali nemojmo si lagati, i dalje kupujemo. Samo što sada to činimo s osjećajem moralne nadmoći. Minimalizam više nije netrošenje, već trošenje na “prave” stvari. Zvuči poznato? Naravno, jer kapitalizam je odavno shvatio da je najlakše prodati osjećaj za vrlinu. “Ova jakna je skupa, ali traje vječno!”, sve dok sljedeće sezone ne poželimo novu koja je u trendu.
Ono što je nekoć bila hipijevska pobuna protiv potrošačkog društva sada je samo novo tržište. Minimalizam se ne bori protiv kapitalizma, on ga fino podešava da izgleda profinjenije. Ako su prije ljudi status pokazivali brojem stvari koje posjeduju, sada to pokazuju načinom na koji te stvari izgledaju. Jednostavno, skupo, a s puno praznog prostora. Minimalizam više nije otpor, on je estetika. A estetika je roba.
Znači li to da ne mogu biti pravi minimalist?
Minimalizam kao koncept nije nužno loš. Nudi način da se distanciramo od pretjeranog konzumerizma, da više razmišljamo o svojim potrebama i riješimo se viška. Problem nastaje kada se ta ideja pretvori u tržišni proizvod, gdje oskudica stvari postaje samo još jedan način da se nešto proda.
Tu je i kulturni aspekt. Minimalizam kakav danas poznajemo inspiriran je japanskom estetikom i skandinavskim dizajnom. Međutim, dok u Japanu minimalizam ima korijene u dugoj tradiciji zen filozofije, na Zapadu je postao stil života koji dolazi s luksuznim cijenama. Ironično je da su ljudi koji su živjeli minimalistički jer nisu imali izbora (na primjer, studenti s ograničenim budžetom) sada u situaciji u kojoj se njihova štedljivost ne računa jer nije “dobro stilizirana”.
Ako doista želimo da minimalizam bude više od običnog kapitalističkog trenda, možda ga moramo redefinirati. Umjesto da kupujemo skupe, pažljivo birane komade, možda bismo jednostavno mogli kupovati manje. Pravi minimalizam leži u tome da cijenimo ono što već imamo, umjesto da stalno jurimo za sljedećim “autentičnim” predmetom koji će nas dovesti bliže savršenom životu.
Još jedan aspekt koji se rijetko spominje u minimalističkom narativu je ekološka dimenzija. Kupnja “održivih” i “etičkih” proizvoda zvuči plemenito, ali nije rješenje problema ako nastavimo kupovati bez razmišljanja. Pravi minimalizam ne znači deset jeftinih majica zamijeniti jednom skupom, već jednostavno nositi ono što već imamo. To nije estetski trend, već način razmišljanja.
Manje stvari, manje stresa. Ili?
S druge strane, minimalizam kao pokret nosi i psihološke posljedice. Mnogi se okreću minimalizmu kako bi smanjili stres i osjećaj preopterećenosti. U svijetu u kojem smo bombardirani informacijama, oglašavanjem i pritiskom da neprestano budemo bolji, brži, uspješniji, smanjenje fizičkog i mentalnog nereda može djelovati oslobađajuće. No, ako minimalizam postane još jedan standard koji moramo dosegnuti da bismo se osjećali vrjednijima, onda je to samo još jedan oblik stresa zamotan u bijelo platno i prodan kao rješenje za sve probleme.
Minimalizam je, dakle, alat. Može biti koristan ako ga koristimo za oslobađanje prostora i uma, ali ako ga koristimo za signaliziranje statusa, onda je to samo novi oblik starog kapitalizma. Važno je zapitati se biramo li doista jednostavniji život ili samo kupujemo iluziju jednostavnosti?
