Švicarska – planinska država od 41 tisuća km2 i preko 8 milijuna stanovnika, poznata po Alpama, satovima, čokoladi i siru te alpskom skijanju, nije članica Europske unije kao njene susjedne zemlje (izuzev Lihtenštajna). Koji je razlog tome? Kako bismo saznali zašto Švicarska nikada nije postala punopravna članica Europske unije, moramo zakoračiti u povijest, u ne tako davnu 1992. godinu.
Kao što već znamo, Švicarska nije članica Europske unije (EU). Ipak, povezana je nizom bilateralnih ugovora koje omogućuju Švicarskoj sudjelovanje na jedinstvenom tržištu EU bez potrebe za članstvom. Njihov najveći trgovinski partner je upravo EU, dok je Švicarska EU četvrti po redu trgovinski partner, odmah nakon UK-a, SAD-a i Kine. Iz Švicarske se najviše izvoze lijekovi, satovi, instrumenti, strojevi i kemikalije.
Ispala zbog 24 tisuće glasova
Švicarska je još 1972. godine sklopila sporazum o slobodnoj trgovini s tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ), što je postavilo temelje buduće gospodarske suradnje. Kao članica Europske udruge slobodne trgovine (EFTA), Švicarska je sudjelovala u pregovorima o Europskom gospodarskom prostoru (EEA) te je 1992. potpisala sporazum o pridruživanju. U svibnju iste godine, švicarska vlada podnijela je i službeni zahtjev za ulazak u EU.
Izvor: pexels.com
Međutim, svega nekoliko mjeseci kasnije, održan je ključni referendum u kojem je tijesna većina birača, samo 50,3% (otprilike 24 tisuće glasova razlike), odbila članstvo u EEA. Dok su frankofone regije uglavnom podržavale pridruživanje, njemački kantoni su se snažno protivili. Jedan od ključnih glasova protiv bio je Christoph Blocher, vođa desničarske Švicarske narodne stranke (SVP) i milijarder, koji je strah od gubitka suvereniteta i birokratskog uplitanja EU iskoristio kao snažan argument protiv članstva.
Preko 120 bilateralnih ugovora
Nakon propalog referenduma, švicarska vlada zamrznula je pregovore o pristupanju EU, a 2016. godine formalno je povukla svoj zahtjev. Unatoč tome, Švicarska i EU su popravile svoje odnose. Još od 1994. godine pregovaraju o posebnom odnosu s kojim bi osigurali ekonomske koristi pridruživanja EEA-i, ali bez gubitka autonomije. Tijekom godina sklopili preko 120 bilateralnih ugovora koji reguliraju međusobne odnose i pokrivaju širok spektar područja – od trgovine i znanstvene suradnje, sve do slobodnog kretanja ljudi.
Izvor: unsplash.com
Ipak, kako je EU ažurirao svoje uredbe, morali su se ažurirati i ponovno potpisati sporazumi sa Švicarskom te su tako Bern i Bruxelles 20. prosinca 2024. finalizirali novi sveobuhvatni sporazum. Njime se Švicarska obvezala na redovito usklađivanje svog zakonodavstva s EU-om, dok je zauzvrat dobila pravo na zaštitnu klauzulu kojom može privremeno ograničiti imigraciju u iznimnim okolnostima. Također, vraćen joj je pristup ključnim istraživačkim i obrazovnim programima, kao što su Horizon Europe i Erasmus.
Novi sporazumi
Ipak, ovaj novi dogovor nosi i financijski teret. Počevši od 2030. godine, Švicarska će godišnje plaćati 350 milijuna švicarskih franaka Europskoj uniji, značajno više od dosadašnjih 130 milijuna švicarskih franaka. S obzirom na to da švicarski proračun iznosi oko 91 milijardi eura za 2025. godinu, taj iznos je relativno malen trošak za zadržavanje povlaštenog odnosa s EU.
Međutim, finalizacija sporazuma ne znači i njegovu automatsku implementaciju. Očekuje se da će dogovor biti predmet referenduma 2026. godine, gdje bi mogao naići na otpor krajnje desnice koja se protivi daljnjoj integraciji s EU. Paradoksalno, dok značajan dio stanovništva odbija formalno članstvo u EU zbog straha od gubitka suvereniteta, zemlja je već prihvatila brojne propise Unije kako bi osigurala pristup jedinstvenom tržištu. Bez članstva, Švicarska nema izravan utjecaj na donošenje zakona, što je dugoročno stavlja u nepovoljan položaj.
Ukoliko Švicarska odbije novi sporazum, mogućnost ponovnog pregovaranja pod povoljnim uvjetima bit će vrlo teško. S druge strane, prihvaćanje dogovora omogućilo bi joj nastavak povlaštene suradnje s EU, što uključuje pristupi jedinstvenom tržištu EU, zaštitnu klauzulu za ograničavanje imigracije te sudjelovanje u istraživačkim i obrazovnim programima bloka.
