Porastom streaming platformi i popularizacijom podcasta u posljednjih nekoliko godina, true crime sadržaj ušuljao se u domove mnogih. Ovaj fascinantan žanr otkriva jezive i zadivljujuće priče koje često nadilaze najmaštovitiju fikciju. No što je to u ljudskoj prirodi što nas privlači ka ovakvim morbidnim sadržajem?
Kroz um ubojice
Prije nego što zavirimo u vlastiti um, zanimljivo je promatrati što se to događa u umu ubojice da ga tjera na zločin. Premda ubojice karakteriziraju antisocijalni poremećaji osobnosti kao što su psihopatija i sociopatija, najčešće su traume iz djetinjstva i velike životne prekretnice kap koja prelije čašu.
Psihopatija i sociopatija su relativno slični pojmovi. Psihopatiju obilježava egocentričnost, površni šarm, nesposobnost davanja ljubavi, nedostatak srama i kajanja, nedoživljavanje krivnje, nesposobnost učenja iz iskustva, impulzivnost, grandiozan osjećaj vlastite vrijednosti, patološko laganje itd. Psihopati se jako dobro uklapaju u okolinu u kojoj žele sudjelovati, često se opisuju kao šarmantni, prilagodljivi i popularni, ali su zapravo iznimno manipulativni i kalkulirani, a to dolazi od želje da budu prihvaćeni.
Sociopatija ima slične osobine s naglaskom na hladnoću, neorganiziranost, krivljenje drugih za vlastite pogreške i slično. Sociopati se ne mogu pretvarati i prilagođavati kako bi zadovoljili druge te zbog svoje neorganiziranosti i naglih promjena raspoloženja skloniji su manjim prekršajima poput onih u prometu ili problemima na poslu, nego prekršajima nasilne prirode.
Zajedničko ubojicama najčešće su neke traume iz djetinjstva poput nasilja, roditelja ovisnika, manjka ljubavi i pažnje od roditelja, ali i velike prekretnice kasnije u životu poput rastave, smrti bliske osobe i loše uspostave međuljudskih odnosa. To dovodi do ukorijenjene želje da budu voljeni i prihvaćeni, ljubomorni su na svijet oko sebe, s druge strane se osjećaju inferiorno u odnosu na druge, što uzrokuje kalkulirane zločine kako bi utažili svoju patnju.
Toliko nasilno, a toliko utrživo
Nije sporno da je true crime sadržaj doživio boom u posljednjih nekoliko godina, pogotovo na streaming platformama tijekom pandemije kada smo svi imali višak vremena i bio nam je potreban bijeg od stvarnosti. S druge strane, taj bijeg od stvarnosti je zapravo postao suočavanje s drugom vrstom stvarnosti, samo ne našom. Nakon nekog vremena dolazimo do moralne dileme zašto medijske kuće eksploatiraju tuđe traume i hrane popularnost već zloglasnih serijskih ubojica?
Naime, upravo zbog popularnosti takvog sadržaja, brzo se uočio porast brojki i zainteresiranost publike za ovakvim sadržajem, zbog čega sva moralna pitanja padaju u vodu i utržuje se nova ljudska zanimacija. Vrlo brzo preslika stvarnosti postaje upitna jer odjednom niče pet novih dokumentaraca o Ted Bundyju, cijeli svijet favorizira Jeffreyja Dahmera, obitelji žrtava ne mogu pobjeći i oporaviti se od traume, a nekom pojedincu s već nasilnim i psihopatskim karakteristikama mediji podupiru ideje i rađa se nova prijetnja.
Ovo su samo neki od problema koji se događaju prilikom populariziranja true crime sadržaja, jer se medijski prostor daje prvenstveno ubojicama, a ne žrtvama, što hrani želju ubojica da budu tretirani kao poznate osobe. Pojedinci koji su portretirani kao neshvaćeni, odbačeni i traumatizirani bude kod gledatelja empatiju i sažaljenje, pogotovo kada je riječ o igranom filmu ili seriji gdje su situacije iskrivljene, a u glavnu ulogu je smješten atraktivan glumac. Tada je lako zaboraviti da zapravo gledamo ono što bi trebao biti npr. Ted Bundy, a ne Zac Efron.
Izvor: Pexels.com
„Ne mogu prestati gledati!”
Što nas pokreće da gledamo i slušamo true crime dokumentarce, serije i podcaste? Izdvajaju se četiri glavna razloga. Prvo, pojam poznat kao human interest factor, jednostavno rečeno, fascinacija s tuđim životima, njihovim patnjama, uspjesima i traumama. Kriminal je nešto što utječe na sve nas, a budući da kao ljudi dijelimo neka ista životna iskustva, logično je da će nas svaki aspekt tuđeg života zanimati, kako bi ga mogli usporedili sa svojim. Isto kao kada gledamo prometnu nesreću na cesti i usporimo kako bismo vidjeli što više možemo, ne iz razloga da pomognemo, već iz čiste ljudske znatiželje.
Drugo, true crime sadržaj nam daje uvid u kaznenopravni sustav. Većina nas se nikada neće naći su sudnici ili u sukobu sa zakonom ili u zatvoru, ali izvorne snimke te istinite priče ubojica i žrtava nam pokazuje cijeli proces od uhićenja do zatvora.
Treće, imamo priliku na siguran način istražiti svoju mračnu stranu. Ponekad si postavljamo pitanja za koja mislimo da ih nitko neće shvatiti i koja možda nisu primjerena za ispitati izvan naše glave, stoga ponekad gledanje nekog dokumentarca dođe kao odgovor i utjeha na ta pitanja i težnje.
Posljednje, true crime sadržaj nam daje uvid u ponašanja stvarnih opasnih ljudi i može nam pomoći da prepoznamo obrasce od koji se treba zaštititi. Ovo je naročito prisutno kod žena, koje statistički više prate true crime sadržaj od muškaraca. Tim putem, barem se možemo osjećati sigurnije, znajući na koje obrasce ponašanja obratiti pažnju i kada se udaljiti od osobe i potražiti pomoć.
U konačnici, iako true crime sadržaj može pružiti neke korisne informacije te biti izvor zabave i opuštanja, treba mu pristupiti s oprezom i ponekad se zapitati je li informativno i potrebno ili štetno za publiku. Za slučaj da ste ljubitelji true crimea, naše preporuke su serije Mindhunter, The Staircase, Hannibal, hrvatski podcast Mjesto zločina te filmovi House of Gucci i Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile.
