Studentica PMF-a te nagrađivana triatlonka – Nina Dobša je 9. mjesec prošle godine provela putujući biciklom do Istanbula. U ovu avanturu se zaputila sa dečkom Igorom, a koliko im je vremenski trebalo, s kojim su se problemima susreli na putu i što im je novo donijela ova avantura, otkrit će nam Nina u ovom članku.
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
„Avantura „Dotaknuti rub Azije“ započela je 7.9.2022. g. u 10:00 u Čakovcu. Krajnja destinacija daleki Istanbul, na početku se činila nedostižnom. Već prvi dan susreli smo simpatičnog Portugalca Josea kojemu je finalna destinacija također Istanbul. Prije dva mjeseca dao je otkaz i zaputio se u avanturu sličnu našoj.“- govori nam Nina.
Kako ste se uopće odlučili na ovakvu avanturu?
„Jednom kada probaš putovati biciklom više nema nazad… Naravno, jednom je trebalo biti prvi puta i odvažiti se na ovakav pothvat. Igor me ovdje uvelike vodi, on je počeo putovati već sa 18 godina. Motiviran putopisnim knjigama i filmovima, kako stranih tako i hrvatskih putnika, još kao klinac obećao je svom ujaku u Crnoj Gori da će ga jednog dana posjetiti biciklom. Tvrdoglav kakav je, prvom prilikom ispunio je svoje obećanje prošavši 800 kilometara od Pule do Herceg Novog. Prohodavši s Igorom, na njegov nagovor, kupila sam cestovni bicikl i počela otkrivati ljepote biciklizma. Zajedničko putovanje do Napulja 2021. godine bilo je na neki način test da vidimo hoće li mi se ovakav način putovanja svidjeti i hoću li izdržati. Osim samog bicikliranja, trebalo se naviknuti i na kampiranje u prirodi što mi je do tad također bila velika nepoznanica. Ruta je bila zahtjevna i nije sve bilo bajno, ali ipak sam ostala oduševljena. Nakon putovanja u Napulj bili smo sigurni da ćemo putovati i sljedeće ljeto, samo je bilo pitanje destinacije…“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Što ti je bilo najzanimljivije na putovanju?
„Najdraži dio putovanja za nas je definitivno upoznavanje lokalaca i putnika biciklista na ruti. Bez tog djela smatramo da ne bismo u potpunosti doživjeli mjesto. Kada smo na biciklu automatski su ljudi prema nama ljubazniji i pristupačniji, a i mi smo mnogo otvoreniji nego inače. Primjerice, u mjestu Prozor u BiH okupljeno društvo pozvalo nas je da s njima popijemo pivu i pojedemo roštilj. Na kraju smo zajedno pjevali, svirali, sprijateljili se, skoro tamo i ostali. Mjesto Prozor samo po sebi vjerojatno bismo zaboravili uskoro, međutim zbog društva pamtit ćemo ga zauvijek. Poseban osjećaj je i sresti druge bicikliste. Gotovo uvijek susret bude puno više od običnog pozdrava, kao da među nama putnicima postoji tajna veza. Nakon toga nastavljamo voziti zajedno – mnogi od njih putuju posve sami pa budu presretni dio puta voziti u društvu. Obožavamo slušati njihove priče. To definitivno nisu “spike” iz svakodnevnog života, no nešto je ipak zajedničko većini njih. Nakon dugogodišnje rutine oni se odluče promijeniti svoj život do srži putovanjem oko svijeta (što se zapravo svede na otkrivanje samog sebe). Mnogi od njih odlaze na ture po pola godine, godinu dana pa sve do pet godina. I kako nakon takvih razgovora ostati ravnodušan? Tako punimo baterije, motiviramo se i naučimo ponešto novo i shvatimo da ipak nismo ludi! Slušajući o višegodišnjim turama, naša tura od (samo) 25 dana čini se tek kao uvod u nešto veće u budućnosti.“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Na vašem blogu sam čitala da vas je kod Herceg Novog uhvatila ogromna kolona auta, neravna cesta i još mnogo toga… Sa kakvim problemima ste se još susreli i kako je to utjecalo na daljnji nastavak puta i motivaciju?
„Voziti po prometnoj cesti definitivno nije ugodno, no na to smo već navikli. Definitivno nešto najgore što se može desiti putniku biciklistu je iznenadni kvar njegova stroja. S time smo se često susretali, no srećom na većinu kvarova smo bili spremni s potrebnom opremom. Kada kvar nismo mogli sami riješiti uvijek su se našli pravi ljudi u pravo vrijeme (ili mi na pravom mjestu) koji su nam velikodušno pomogli. Također, kiša nam nikako ne ide na ruku. Potrebno je uložiti više novaca u kvalitetniju opremu kako bismo bili spremni na baš sve vremenske uvjete. Više se puta desilo da smo pokisli do kože. Na kiši i hladnoći, ponekad je teško pronaći motivaciju za nastaviti voziti. Svaki dan nam donosi i novi izazov traženja mjesta za kampiranje. Ukoliko do sumraka ne pronađemo potencijalno mjesto za postaviti šator postanemo prilično nervozni i nestrpljivi… Zato najviše volimo kampirati po preporukama ili još bolje spavati kod dobrih ljudi koji su nas voljni ugostiti. Problemi su dio svakodnevnice kada se putuje biciklom, stoga se trudimo na svaki problem gledati kao izazov. Nema smisla gubiti živce već „go with the flow“. U usporedbi s dobrobitima i nezaboravnim trenucima koje nam putovanje donosi, ovi problemi su zanemarivi.“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Kolika vam je bila najdulja relacija da ste vozili bez stajanja?
„Najdulju relaciju odvozili smo posljednji dan našeg putovanja „Dotaknuti rub Azije“. Ruta od 160-ak kilometara na relaciji Aleksadropouli (Grčka)-Tekirdag (Turska) uzela nam je posljednje atome snage. Međutim, često dulje relacije nisu najteže. Na vožnju utječe mnogo faktora, od zahtjevnosti terena (visinske razlike), vremenskih neprilika (vjetar u prsa, kiša, upeklo sunce) do našeg trenutnog stanja. Tako se nekad zna dogoditi da naizgled lagani dan od 80ak kilometara vožnje ispadne daleko teži od planiranog. Upravo zato je na ovakvoj vrsti putovanja bitno zaboraviti brojke i voditi se osjećajem (što nam kao sportašima natjecateljima također nije lak zadatak).“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Što se sve moglo pronaći u prtljazi na vašim biciklima? Što vam je bilo potrebno za ovakav put?
„Prilikom pakiranja treba imati na umu da što god staviš u torbu morat ćeš to voziti 2000 km i uzbrdo i u vjetar. Tim načinom razmišljanja lako se minimalizira sva potrebna kozmetika, odjeća i oprema. Sa sobom nosimo set za kampiranje, set za kuhanje, alat za bicikle s rezervnim zračnicama, toaletnu torbicu s osnovnim higijenskim potrepštinama/lijekovima i par odjevnih kombinacija za vožnju i grad. Hranu kupujemo iz dana u dan kako bismo bili što lakši. I vjerujete nam, jednom kada se prebacite u mood putnika biciklista i snizite trenutne kriterije zaista vam ne treba mnogo.“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Moraš nam sada otkriti i vašu sljedeću avanturu… Kakvi su planovi?
„Naravno da smo o sljedećoj avanturu počeli sanjati odmah pri završetka prošle… Ideja i želja ne fali – sanjamo o Japanu, Južnoj Americi i dalekoj Aziji. Zemljama s posve drugačijom kulturom i nevjerojatnom prirodom. Ipak, zbog financijske i vremenske ograničenosti, morat ćemo ovako daleke destinacije odgoditi na par godina, osim ako prije ljeta ne nađemo neke dovoljno lude i dovoljno velikodušne sponzore. Do tad se držimo naše (nimalo manje lijepe) Europe i eventualno država koje graniče s njom. Jedna od ostvarivih ideja je odvoziti krug oko Sredozemnog mora, no za finalnu odluku morat ćete pričekati do ljeta!“
Izvor: Nina Dobša – privatna arhiva
Ako i vi želite pročitati više o Nininoj i Igorovoj avanturi, svakako posjetite njihov blog klikom ovdje.
