Prolaznost je zanimljiv concept. Dok je vrijeme definirano kroz dane, sate, sekunde, ne čini se kao da uvijek prolazi istim tempom. Kažu da vrijeme leti, ali i to je subjektivno. Često godina proleti kada upadnemo u predvidljivu rutinu, dok dani koji čine monotonu godinu traju vječno. Percepcija vremena je kompleksna i individualna te ne možemo sa sigurnošću znati što točno usporava, a što ubrzava percepciju vremena. Baš ta dvojba čini ovu temu fascinantnom.
Sve navedeno može imati više objašnjenja. Sva objašnjenja su subjektivna i razlikuju se od osobe do osobe.
Fokus usporava vrijeme
Rekao bih da fokus usporava vrijeme. Kao djeca na sve obraćamo veću dozu pozornosti, jer smo “novi” na ovom svijetu, i još uvijek učimo. Dijete na putu od škole do kuće gleda svaku zgradu, auto i bicikl, dok se odrasla osoba mnogo puta ni ne može sjetiti kojim putem je vozila do kuće jer je bila u svojoj glavi i brigama. Kada se fokusiramo na detalje, što kako odrastamo sve manje radimo, čini nam se kako je vrijeme usporeno, ali zapravo smo samo primijetili više sitnica i naš mozak, dok je bio usredotočen na detalje, je dobio dojam sporije prolaznosti.
Izvor: Pexels.com
Kako starimo, brže starimo
Kako starimo, čini se da vrijeme ubrzava. Percepcija vremena je relativna prema našim godinama života. Kako život prolazi, tako je svaka navršena godina sve manji dio našeg života. Da pojasnim, kada dijete navrši 4 godine, godina dana čini 25% djetetovog života, dok kad odrasla osoba navrši 50, nije neka razlika godina manje ili više, bar se tako čini.
Izvor: Pexels.com
Subjektivno usporavanje vremena
Kada se mozak fokusira na neki zadatak, automatski se manje fokusira na stvari oko sebe, što daje dojam da vrijeme prolazi sporije. Zašto mozak u ovom slučaju percipira kao da je vrijeme prošlo sporije nego zapravo je? Zato što kada smo fokusirani na neki zadatak primjećujemo manje usputnih stari oko sebe. Imali smo manji broj vanjskih podražaja i mozak zbog nedostataka informacija o vanjskom svijetu drugačije percipira vrijeme.
Stres
Prolaznost u slučaju mozga koji je pod stresom je dosta kontradiktorna. U prvom slučaju zbog stresa je tijelo na “oprezu” i hiper-fokusirano na svoje okruženje, što smo zaključili u prvom odlomku da fokus usporava vrijeme. Drugi slučaj je da smo od stresa previse u budućnosti i premalo u sadašnjem trenutku, zbog čega vrijeme prolazi brže.
Hiperfokus na budućnost
Kada smo previše u svojim mislima opterećeni budućnošću i čekamo da prođe samo još ovaj ispit, ovaj tjedan, ovaj mjesec, razmišljamo o obvezama 2 mjeseca unaprijed, vrijeme često može proletjeti jer nismo živjeli dovoljno u sadašnjosti i zbog toga smo izgubili osjećaj vremena.
Monotonost
Ljudi rijetko kad prihvate da su oni krivi za neke stvari, te vole imati dežurnog krivca. U ovom slučaju, mogu okriviti monotonost. Kako starimo, moguće je da imamo priliku za sve manje novih iskustva. Samo jednom u životu možemo prvi put krenuti u školu, kupiti prvi auto, prvi put vidjeti neki grad. Što smo stariji, te opcije se smanjuju i doživljavamo sve manje novih stvari.
Najbolji zaključak nam može biti da više živimo, a manje brinemo. Da više živimo u sadašnjosti, a manje u budućnosti. I da češće isprobavamo nove stvari. 🙂
