Traumaporn

LinkedIn
Herb i Bonnie Clutter bili su bogati farmeri u Kansasu, pošteni poslodavci, omiljeni u svojoj mirnoj zajednici. Živjeli su s dvoje maloljetne djece, dok su se dvije starije kćeri odselile. U studenom 1959. dvojca „sitnih“ kriminalaca- Richard Hickcock i Perry Smith provalili su u njihovu kuću s namjerom da obiju sef gdje je obitelj navodno čuvala zalihu novca. Nakon što su u sefu našli 50 dolara, a ne bogatstvo kojem su se nadali, ubili su bračni par i njihovo dvoje djece. Tragedija koja je potresla malu sredinu ovjekovječena je romanom Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea.
Milijuni Amerikanaca senzacionalistički su pratili razvoj događaja i suđenje, kao da se radi o sapunici ili sportskom događaju. Danas imamo vokabular za takve fenomene, a eksploatiranje stvarnih tragedija u medijima postao je neslavni  trend.

 Hladnokrvno ubojstvo

Američki pisac Truman Capote Hladnokrvnim ubojstvom utemeljio je ono što danas zovemo true crime žanrom. Capote je otputovao u Kansas gdje je istražujući i intervjuirajući poznanike ubojica i žrtava prikupio 8,000 stranica materijala. Publicistički roman skraćen je na gotovo 400 stranica, a njegova specifičnost je u tome što odskače od novinarskog stila i norme pisanje. Capote, koji je tvrdio da je svaka riječ u knjizi istinita, pristupio je svim sudionicima događaja kao da su književni likovi. Nudio je čitatelju njihovu karakterizaciju kroz navike hranjenja ili način govora, preplitao priče i vremena te detaljno opisivao izgled i krajolik.

Knjiga je postala komercijalni hit, ali velika kritika proizašla je iz književnih i novinarskih krugova. Oni su bili uznemireni književnim pristupom koji je Capote odabrao pri izvještaju stvarne tragedije. Dio javnosti mu je također zamjerio što je knjigu iskoristio kao platformu za elaboriranje kritike smrtne kazne. Njegov „empatičan“ pristup ubojicama, koji su za vrijeme pisanja osuđeni na smrt, napadali su uvjereni da na taj način želi pridobiti čitatelje na svoju stranu političke diskusije. Nadalje, njegova široka karakterizacija Nancy Clutter, šesnaestogodišnje žrtve ubojstva, djelovala je čudno budući da autor nikada nije upoznao djevojku. Dok su neki slavili Capotea i njegovu poznatu stilizaciju, kritičari su tvrdili da ga jedino hvale jer je knjiga zaradila 6 milijuna dolara (današnjih 60 milijuna) što je u svijetu izdavaštva rijetkost.

Bez obzira na možebitnu književnu vrijednost djela, obitelj i prijatelji ubijenih bili su zgroženi senzacijom koja je nastala iz ubojstva njihovih bližnjih. Preživjele kćeri, Beverly i Eveanna kao ni bliski prijatelji obitelji, nisu razgovarali s Capoteom pri procesu pisanja. Sestre su prvi puta razgovarale s medijima o ubojstvu pet desetljeća kasnije. Tada su osudile senzacionalistički spektakl koji je Capote potaknuo kao i eksploataciju njihove obiteljske tragedije. Podijelile su da im je Capote obećao da će napisati knjigu kao počast njihovoj obitelji i tražiti njihovo douštenje prije nego što je izda, što se nije dogodilo.

Izvor: The New York Times

Capote je obogatio sebe i izdavačku kuću narušavanjem privatnosti tugujuće zajednice, a roman je adaptiran u dva filma i mini seriju.

 Što je to Traumaporn?

Capoteov roman su u kasnijim analizama nazvali pretečom pornoviolence– glorificiranje nasilja za zadovoljstvo svojih gledatelja. Nakon toga skovali su termine misery porn (o patnjama siromašnih), grief porn (kolektivna histerija povodom nekog javnog događaja, na primjer smrt slavne osobe) i relativno novi termin- traumaporn.

Traumaporn je glorificiranje i pretjerivanje u izlaganju nečije traume (ili grupne traume) u svrhu zabave ili šokiranja publike često pod izlikom „podizanja svijesti“. To su priče ispričane bez iskrene empatije prema onima koji su je preživjeli. Ne krasi ih ni povijesna točnost, vjerodostojnost ili obrazovni element. Likovi su svedeni na jednodimenzionalne ličnosti čije se postojanje svodi na traumatični događaj oko kojeg je radnja smještena.

Ovaj koncept čvrsto je povezan s rasizmom. Često su upravo marginalizirane grupe protagonisti traumaporn sadržaja. Autorica Brittany Johnson zaključuje da je glavno razlika između kvalitetne obrade teške teme i traumaporna pitanje „za koga je nešto“. Marginalizirana grupa ne treba gledati scenu za scenom nasilja nad onima koji izgledaju slično kao i oni. Oni znaju svoju stvarnost, a grafički prikaz okrutnosti tu je samo za šok vrijednost kod ne marginaliziranih gledatelja.

Romantiziranje serijskih ubojica

Netflixova serija Monster o zloglasnom ubojici, silovatelju i kanibalu Jeffreyu Dahmeru podigla je veliku prašinu. Obitelj i prijatelji 17 muškaraca i dječaka, uglavnom Afro i Latinoamerikanaca, čiji je život Dahmer oduzeo, ustali su se protiv Netflixa. Od 1993. pa do sada snimljeno je pet igranih filmova i desetci dokumentarnih serija o Dahmeru. Sa svakom novom komercijalizacijom ubojstava, obitelji i prijatelji žrtava moraju ponovno proživljavati užas kojeg im je ubojica priuštio.

Jedan od kontraverznijih elemenata serije, kako primjećuje Doucment Journal u svom članku, je portretiranje Dahmera kao izrazito inteligentnog i šarmantnog muškarca koji je svojim čarima zavodio muškarce prije nego što bi ih ubio. Sličan narativ pratio je i Teda Bundya (ubojicu i silovatelja najmanje 30 žena) za vrijeme  njegove istrage. Oba muškarca prikazani su kao vrhunski manipulatori, šarmantni i dobrog izgleda, koji su svoje „vrline“ koristili kako bi izbjegli odgovornost za počinjeno. Članak analizira da je razlog njihovog „izvlačenja“ puno jednostavniji: nisu bili fascinantni ljudi, već su kao bijeli muškarci uživali privilegije svog statusa i prednost pred policijom. Policija nije vjerovala Afroamerikancu Ronu Floweru kada ih je zvao tvrdeći da ga je Dahmer pokušao drogirati i pokrati. Dahmera je kao bijelog muškarca pred optužbama rasnih i seksualnih manjina štitio sistem, a ne neka nadljudska vrlina.

Izvor: Netflix.com

Tužne žene

Monster nije jedina Netflixova produkcija koja je njihovom PR timu dala posla. Blonde, biografski film o Marilyn Monroe, kritiziran je zbog dehumanizirajućeg, seksističkog i vulgarnog prikaza ove svjetske ikone. Monroe je subjekt niza serija, filmova i dokumentaraca koji na više-manje isti način seciraju njen život.

Prividno kritiziraju kako su je filmske kuće i mediji hiper seksualizirali, pritom je prikazujući kao ništa više od seks simbola. Naslađuju se njenim porocima te nasilnim osobnim  i profesionalnim vezama. Ako već moraju napraviti još jedan film o Monroe, neka to bude o njenom iznimnom talentu za film koji nikad nije zaživio u svom punom obliku, a u kojem joj je najveća podrška bio veliki Lee Strasberg. Ili to može biti o njenom aktivizmu i strasti za građanska prava.

Sličnu kritiku mogu uputiti fanovi princeze Diane. Diana je, kao i Marilyn, još jedna ličnost koju mediji vole provlačiti kroz priče kao “tužnu ljepoticu”. Njen život, nesretan brak i životne traume ekranizirani su toliko puta da se i najveći fanovi pitaju: “do kada više?”.  Odgovornim osobama iza kamere ne stvara neugodu niti činjenica da privatiziraju osobu koja ima ima dva sina, sestre i brata koji su je poznavali bolje nego bilo tko na setu.

 

Traumaporn  može se „sakriti“ iza najobičnijih članaka, medijskih zapisa, filmova, čak i tik tokova. Sadržajno se može razlikovati, ali ishod je uvijek isti: iz privatnih trenutaka i intime ljudi napravljen je luna park za zainteresiranu javnost.

Podijeli

O autoru

Bok! Studentica sam politologije na Fakultetu političkih znanosti. U HSA sam od 2019. godine, a ove godine pridružila sam se Manageru!

Comments are closed.