Ukoliko ste uživalac društvenih mreža, a pogotovo X-a (ex Twittera) mogli ste primijetiti novi trend – Male loneliness pandemic. Ok, nije to baš trend u pravom smislu te riječi, ali svakako je jedna pandemija koja obuhvaća sve veći broj muškaraca u online svijetu. Ovaj trend, naravno, transcendira van društvenih mreža što ga zapravo čini opasnim. Ipak, ovaj „trend“ totalno je bio izbježan odlaskom kod psihijatra ili jednostavnom samoaktualizacijom.
Nezadovoljstvo sobom = nezadovoljstvo drugima
Zadnjih nekoliko godina žene su na društvenim mrežama postale stvarnije. Počele su pričati o svojim problemima, od mentalnih do fizičkih. Odlučile su svoje probleme dijeliti s drugima, pogotovo drugim ženama koje se nalaze u istoj situaciji. Prestale su skrivati svoje akne iza šminke, jer news flash, to je problem s kojim se muči veliki dio populacije, iskrene su oko svojih plastičnih operacija, itd. Dijele svoj život kakav je, ne uljepšavaju ga. Pričaju o dobrim i lošim stranama ženskog postojanja. Na mrežama stvaraju jednu prava zajednica u kojoj se žene osjećaju barem malo sigurno – sve do onog jednog komentara kojeg je ostavi Mirko (53) ili Ivan (26), i tada sve ode u vodu.
Ako ste ikad ušli u komentare videa neke žene, vidno zadovoljne samom sobom, sigurno je bilo hate komentara. Pritom ne mislim na neki tematski video, nego na video bilokakvog sadržaja, gdje je bilo kakav hate vidno odraz nezadovoljstva i frustracije. Postoje dva tipa osoba koje ostavljaju takve komentare, muškarci nezadovoljni samim sobom, koje roditelji nisu odgojili ili žene koje su zaglavljene u brakovima ili vezama s takvim muškarcima.
Sad dalo bi se pričati o psihi takvih osoba, no nisam student psihologije i ne znam puno o tome. Ali znam podosta o hate-u na društvenim mrežama pa ću ostat u tim gabaritima. Stoga, ajmo na kratku analizu takvog profila ljudi. Svaki put kad uđete u profile TIH ljudi vidite ili prazan, zaključani profil, ili profil „napucan“ domoljubljem, ljubavi prema Bogu ili nepojmljivo seksističke videe (naravno jedno ne isključuje drugo). I onda se pitaš, zašto ti muškarci nisu zadovoljni sa sobom. Što im nedostaje? Je li to majčino mlijeko ili se samo toliko sakrivaju iza svojih nesigurnosti da jednostavno moraju ženama pisat takve komentare, da se osjećaju bolje, da se osjećaju muževno, da se osjećaju snažno.
Samoakutalizacija (ni)je za mlakonje
Vratimo se u srednju školu na sate psihologije. Zamislite osam ujutro je i sjedite u učionici umorni jer ste do 2 ujutro buljili u ekran i u najgorem slučaju hateali žene. Hladno je i sve vam je dosadno. Ulazi profesor_ica i počne pričati o samoaktualizaciji. Vi se budite i pomno slušate. Hm, nije ovo loše, mogao bi to primjenjivati u svakodnevnom životu. To je ono što bi se trebalo dogoditi u nekom savršenom svijetu, gdje je svaki dan sunčano i ugodnih 23 stupnja Celzijevih, gdje su slonovi rozi, a ratova nema. Ipak u našem svijetu se to nije dogodilo. Mnogi su očito ostali u sleep mode-u na tom satu pa će vas Tenči malo podsjetiti i pojednostaviti.
Izvor: @krenizdravo
Postoji ta jedna piramida od pet nivoa, kojih trebamo „preći“ da bi se osjećali zadovoljno, puni samopouzdanja i tako biste bili manji hateri i mizoginisti što bi vas činilo sretnijim i manje usamljenim. Prvi nivo, fiziološke potrebe, je lako preći, drugi nivo teže ali ajmo reći da ste koliko toliko financijski osigurani, imate obitelj i prijatelje koji vas vole ili se barem trudite to postići. Prva dva nivoa su poprilično lagana, ipak na trećem nivou, nivou ljubavi i pripadanja se počinje stvarati problem. Za ovaj nivo, ukoliko ga sami niste sposobni preći, morate potražiti stručnu pomoć (i to govorim s najboljom namjerom). To je ključan moment koji se treba ostvariti kako bi čovjek postao osoba koja nije ogorčena postojanjem drugih. Čestitam kada prođete ovaj level još vas samo dva levela dijele od samoaktualizirajućeg pojedinca.
Pandemija samoće
Je li ova pandemija bila izbježna? Naravno da je. I više nego izbježna. Ova „pandemija“ rezultat je samo i isključivo mizoginije koja nikako da se makne iz društva. Mizoginije koja je toliko duboko ušla u korijen društva da je pitanje na koji način ju iskorijeniti. Koji pesticidi su potrebni za to. “Pandemija” je samo produbila taj sustavni problem jer sad se društvo više bavi muškom samoćom nego onime što ona uzrokuje.
Društvo mora vidjeti uzroke i posljedice te „pandemije“. Osim ovih već spomenutih, neostvarenih muškaraca koji svoju „samoću“ liječe na društvenim mrežama (što isto tako ostavlja trag na ženama) ima ovih koji to liječe na druge načine. Dio tih muškaraca svoj bijes ispucavaju izravnim uvredama, neki nasiljem, a nerijetki i femicidom. Stoga, kada će te se pitati zašto je sve veći broj muških suicida ili zašto su muškarci sve osamljeniji. Odgovor je jednostavan. Tome nije tako zato što su žene zle i odbijaju ih ili ih ne žele, nego zato što živimo u društvu u kojem su muškarci navikli dobiti sve što požele, a žene su odlučile stati tome na kraj.
Porukama haterima
Ukoliko si došla_o do ovog dijela to je zbog jedne od tri stvari. Prva je zato što si osoba koja se slaže sa mnom u barem nekom aspektu ovog članka, druga je zato što si ogorčeni muškarac koji se nikako ne slaže sa mnom i misli da sam grozna feministkinja koja mrzi sve muškarce ili treća opcija moja si mama (pozdrav Sneki). E, za ovu drugu kategoriju imam samo jednu poruku: Nisam grozna feministkinja, nego sam samo ljuta feministkinja kojoj nije jasno da se u 2025. još uvijek žene trebaju opravdavati, da ih se napada što psihički što fizički i neću prestat biti ljuta dok svi ne shvate u čemu je problem. Spoiler nije Male loneliness pandemic.
