Odnosi s javnošću (PR), danas su neizostavan dio poslovanja. Svako poduzeće i javna osoba gradi svoj imidž i komunicira s javnošću. Ipak, prije skoro dvadeset godina, kada je jedan od pionira ove struke napravio svoje prve korake u industriji, PR nije bio ni približno razvijen kao danas. O njegovom profesionalnom odrastanju u struci, kreativnosti kao najvažnijoj valuti i o mnogom drugomu, pričali smo s PR stručnjakom, Matom Rončevićem.
Zašto baš PR? Što Vas je privuklo ovom poslu i kako su izgledali Vaši prvi koraci u industriji?
“Iz današnje perspektive, ne mogu točno reći što me privuklo ovoj profesiji. U PR svijet ušao sam prije sedamnaest godina, kada on još formalno nije ni postojao na razini na kojoj postoji danas. Nekako sam paralelno s razvojem te branše rastao i ja. Kako sam se razvijao i kako sam upoznavao tajne zanata, u njega sam se zaljubio i shvatio da je to moj put. Sve više sam istraživao, a moja je želja da postanem dijelom te profesije bivala sve snažnija. Zapravo, taj me ‘svijet’ oduvijek zanima, ali na način da u njemu budem aktivni sudionik, da postanem netko tko takav svijet kreira. Kada sam u ovu profesiju ušao, najteže mi je bilo roditeljima objasniti čime se ja zapravo bavim ili želim baviti. Naime, tada je PR bio tek u povojima, a danas ne postoji ozbiljna korporacija, kompanija, pa čak i tvrtka koja nema PR odjel.“
Može li se ovaj posao raditi i bez fakulteta?
“Može, poznajem i takve primjere. Ali isključivo i jedino ako neprestano radite na unaprjeđenju svojih vještina. Ipak, vjerujem da je poželjno steći akademsko obrazovanje. Naime, ono vam daje širinu, uči vas kako stjecati znanje, kako razdvojiti bitno od nebitnog, ali i nešto što smatram iznimno važnim, a to je da vam omogući period od nekoliko godina u kojem najbolje upoznate sami sebe, što želite, a što ne. Ono što je kod ovog posla zanimljivo je da što sve što naučite u teoriji, u praksi najčešće ne vrijedi. Štoviše, bude nekad i dijametralno suprotno. Morate imati žicu, talent, bez toga ćete teško uspjeti pa čak i ako vam je fakultetski prosjek bio 5.0.”
Izvor: Instagram @materoncevic
Kreativnost je srž uspješnog PR-a. Kako je razvijate u svom poslu – je li to vještina koja se uči ili talent s kojim se rađamo?
“Iako najljepši, kreativnost je i najteži dio ove profesije. Kreativnost nije nešto što možete po potrebi izvaditi iz ladice svaki put kada to klijent zahtjeva. Kreativnost je bez sumnje talent s kojim se rađate, ali ako je ne ‘hranite’ i ako je ne ‘zalijevate’ ona izumire. Svatko ima svoje načine. Moj je način gotovo pa dječja znatiželja, upijanje svega što se događa oko mene, otvorenost i interes spram novih poznanstava, trendova. Odlazim na izložbe, u kazališta, na koncerte, performanse, svakodnevno čitam itd., i pritom ne diskriminiram niti jednu vrstu umjetnosti ili trenda pod egidom ‘ovo je za mlade’ ili ovo nije ‘moj đir’. Inspiraciju često pronađete tamo gdje je nikada ne biste očekivali.”
Rad na velikim projektima donosi adrenalin i stres. Koji je bio Vaš najzahtjevniji projekt i kako ste se nosili s pritiskom?
“Meni je baš svaki projekt na kojem radim stresan, jer svaki doživljavam osobno. Ne gledam na projekte kao na male ili velike, važne ili nevažne, ovisno o budžetu ili medijskoj atraktivnosti istih. A kako se nosim sa stresom, pa eto, tako da vičemo jedni na druge, ali da se pritom nitko na nikoga ne ljuti jer smo svjesni da nemamo jedni protiv drugih ništa osobno te da svi u teškim trenutcima možemo računati jedni na druge. Naime, riječ je o timskom radu, o razmjeni energija i ideja. Ako me dosadašnje iskustvo ičemu naučilo to je da je kvalitetna ‘svađa’ među suradnicima najbolji pokazatelj da će projekt uspjeti!”
Koji je najneobičniji izazov s kojim niste mislili da ćete se morati susresti u Vašem poslu?
“Teško mi se sjetiti najizazovnijih, nekako kad sve dobro prođe opet ostane lijep osjećaj koliko god da je izazovno bilo, ali česte su bizarne situacije. Na primjer, vodili smo novinara na jedan otok gdje je trebao po planu ostati duže, međutim on se odlučio vratiti prije vremena pa se gledalo da mu se unajmi helikopter ili gliser te smo ga na kraju uspjeli prebaciti gliserom do Splita pa avionom dalje.
Što se tiče osobnog izazova, nije uvijek jednostavno prešutjeti i biti pristojan kada ste svjesni toga da ste i obrazovaniji i kvalificiraniji za obaviti određeni zadatak, a morate postupiti po zahtjevu onog o kome vam posao ovisi – klijentu. Klijent je uvijek u pravu i to morate sa sobom riješti da biste dugo trajali u ovom poslu.”
Vidjeli smo prije par tjedana da ste na prikazivanju treće sezone White Lotusa u Kaptol centru, posjetiteljima organizirali masažu na samom eventu i da ste za lansiranje Izi Pizi stadium kolekcije organizirali klizanje na Šalati. Možete li nas provesti kroz kreativni proces uz pomoć kojeg dolazite do ovakvih ideja? Koliko je u ovom poslu bitno biti drugačiji od konkurencije?
“Dva su principa, a oba se mogu slikovito objasniti upravo na ta dva primjera. Ovaj prvi, kojemu osobno nisam sklon, je kada dobijete brief od klijenta i zapravo postajete izvršitelji njegovih naloga, takav vam primjer zapravo ne ostavlja previše “manevarskog prostora”, kreative ili doprinosa nekom vašom vizijom. Konkretno ako pričamo o projektu White Lotus, tema je bila spa pa smo predložili masažu na lokaciji, i iz te ideje osmislili kutak. Takav je pristup, osobno, manje zanimljiv, što ne znači da i na takav način ne možete biti zadovoljni rezultatom i vi, a što je još važnije – klijent!
Ovaj drugi pristup mi je zanimljiviji. Brief koji smo dobili od klijenta, vezano uz IZIPIZI event nisam smatrao dovoljno atraktivnim i klijentu smo predložili nešto sasvim drukčije. E sad, da se vratim na White Lotus projekt – briefa smo se morali držati do sitnih detalja, a za IZIPIZI projekt smo ipak dobili taj manevarski prostor. Došli smo na ideju klizališta na Šalati, naš je prijedlog po proceduri predstavljen centrali u Parizu te iako nije pratio zadani brief, ideja im se svidjela. Kako je došlo do te ideje, ni uz najbolju volju ne znam objasniti. Dobiješ brief, imaš ga negdje na umu, ali nastavljaš sa svojim dnevnim aktivnostima i rutinama, ideš navečer na večeru s prijateljima, prođete pokraj Šalate i sve se nekako posloži!
Ideja nikada ne dođe kada mislite da će vam doći. Teško ćete dobiti ideju u kazalištu, na izložbi, u kinu. Češće to bude dok obavljate kućanske poslove, ali i ta predstava, i taj film, i taj koncert – sve je to negdje u vama. Ono što je meni kod kreativnih procesa najzanimljivije je što oni nikad nisu grandiozni, nego uvijek banalni, i često će netko reći – pa kako se ja toga nisam sjetio!?”
Izvor: John Pavlish
Izvor: John Pavlish
PRiredba slavi 18 godina. Koji su ključni trenuci koji su oblikovali agenciju i gdje je vidite u sljedećih 18?
“Agenciju su oblikovali ljudi. PRiredba je jedna od prvih agencija u ovome poslu koja se specijalizirala za lifestyle, prvenstveno za kulturu, modu, beauty, danas i sport, gastronomiju, arhitekturu, sve te nekakve lijepe stvari. Pronašli smo nišu koju su druge agencije izbjegavale i upravo u tome pronašli komparativnu prednost. Godinama su se u PRiredbi okupljali kreativci i svi su oni pridonijeli razvoju PRiredbe i pozicionirali je, uključujući i mene koji sam tu već sedamnaest godina.
Ako me pitate gdje vidim budućnost PRiredbe, vjerojatno u novim, mladim ljudima, koji su voljni učiti, ali i koje treba slušati. Kad sam se ja počeo baviti ovim poslom, društvene mreže nisu postojale, tiskani mediji bili su jedini način oglašavanja i komunikacije, pa u tom smislu vjerujem da ćemo novim mladim snagama obogatiti lepezu poslovanja. Ipak, najvažnije je zadržati ono po čemu je PRiredba karakteristična, a to su komunikacija i odnosi s medijima i ono najvažnije – visok nivo “hospitalityja” na samim događajima i povjerenje koje smo stekli kod medija i javnih osoba kroz svih ovih 18 godina. Ponekad je manje bitno kako i što se radi, od onoga tko radi. Dogodi se da će mi novinar neku vijest objaviti zbog toga što sam mu simpatičan, a ne zato što je vijest ne znam kako zanimljiva, ali do tog statusa se ne dolazi preko noći.”
Izvor: priredba.hr
Izvor: Instagram @materoncevic
Svi imamo osobu koju bismo rado pitali jedno ključno pitanje. Tko bi to bio za Vas i što biste je pitali?
“Sebe. Kako si izdržao ovih 17 godina, da ne poludiš? Šalim se, naravno. Svaki posao s ljudima je izazovan, ali javna je percepcija ovog posla potpuno pogrešna. Dojam je da mi samo pijemo šampanjce i ne radimo ništa, ali onda kada dođu u agenciju i kada vide da je to “actually” posao, malo se razočaraju. S druge strane, ako ostavljaš takav dojam, da je to sve samo poza i glamur – radiš dobar posao.
Što se uzora ili idola tiče, zapravo ih nemam, nisam taj tip, ali možda bih kao nekog tko je na mene ostavio dojam u nekim formativnim godinama naveo legendarnog voditelja Olivera Mlakara. Vi mladi možda ni ne znate tko je Oliver Mlakar, ali kada sam se počeo baviti ovim poslom, nekako mi je uvijek njegovo ime i prezime i lik i djelo bilo sinonim za vedru, pozitivnu, otvorenu, elokventnu osobu, osobu sa stilom. Sebe sam, u ovom poslu koji je ipak donekle javan, želio vidjeti takvim. On je nekako uvijek bio oslovljen kao omiljeno lice malih ekrana i onda sam ja to tako sebi preveo – da bi bio omiljen bilo gdje, moraš biti kao Oliver Mlakar – nasmijan, srdačan, veseo, pristupačan! Tako da evo moje pitanje bilo bi za Olivera; kako je kroz cijeli svoj radni vijek, jer sam ja recimo na pola puta, uspio zadržati tu divnu auru.”
Izvor: Goran Višnjić/PIXSELL
