Barcelona je jedan od onih gradova koje skoro svatko ima na svojem Bucket listu. Odmah iza Pariza i Rima. Čekate godinama da ju posjetite, i onda kada stvarno dođe vrijeme za to i nađete se na sredini La Ramble shvatite da ste cijelo vrijeme očekivali jedno, a u stvarnosti vidjeli drugo. Razmišljate jeste li doista trebali doći u Barcelonu.
Piše: Lucija Turković
Attenzione pickpocket
Dio čari svakog velikog grada su krađe. Na nekom trgu, u metrou ili na cesti usred bijelog dana. Taman kada se odlučite otputovati i preko interneta kupite kartu, na društvenim mrežama će vam algoritam ponuditi videe kako kradljivci na električnom romobilu turistima iz ruke trgaju mobitel. I nestaju u sekundi bez traga.
Ali to je virtualni svijet. Nakon što provedete nekoliko dana tamo vidjet ćete da su i mobitel i sve ostale (ne)bitne stvari na broju. I vi u jednom komadu. Doživjet ćete pozitivan šok jer ćete shvatiti da ukoliko mobitel držite u torbici umjesto u stražnjem džepu hlača neće biti ukraden. Shvatit ćete isto tako i da se u tri ujutro bezbrižno s frendicom šećete po gradu i osjećate potpuno sigurno. I to opravdano.
Mi gente
Barcelona se nalazi u autonomnoj zajednici Kataloniji gdje je službeni jezik uz španjolski i katalonski koji je ugrubo rečeno mješavina španjolskog i francuskog. Za zajednicu koja ima iznimno jake aspiracije odcjepljenja od ostatka Španjolske imalo bi smisla očekivati da će forsirati katalonski jezik. E pa to nije slučaj. Gdje god da se nađete lokalci će razgovor započeti s “¡Buenos Días! ¿Español o inglés?”. Ni jedno ni drugo nije apsolutno nikakav problem.
Očekivati ćete averziju prema turistima koji su u zadnje vrijeme tamo postali omrženi. Masovni turizam čini svoje – hrpa ljudi na jednom mjestu stvara potražnju za hrpom Airbnb-ova koji se više isplate nego najam nekom studentu. To sve rezultira s “Tourists go home!” grafitima po zgradama.
Ali realnost je drugačija. Realnost je da ste došli u mediteranski grad kojemu je turizam mačji kašalj, gdje lokalci s turistima žive u simbiozi. Mjesto na zapadu gdje ljubaznost i gostoprimstvo imaju neko značenje. Šetat ćete ulicama i osjetiti na licu da povjetarac na jugu drugačije puše. Utonuti ćete u popodnevni san i svim srcem prigrliti siestu koja će vam dati potrebnu snagu za fiestu.
Comida y bebida
Zahvaljujući popodnevnom spavancu Španjolcima se predvečer pomiče. Koji god da je dan u tjednu ulice su i u dva ujutro pune. A da bi svi ti ljudi u tim sitnim satima stajali na nogama odgovorna je večera koja se najnormalnije jede u deset navečer. Grad je prepun slatkih malih restorančića u kojima ćete imati priliku probati neko tipično španjolsko jelo. Osim što ćete dobro jesti osjećat ćete se i kao Carrie, Samantha, Charlotte i Miranda koje u petak navečer odlaze na otvorenje novog Manhattanskog restorana. Od paelle s piletinom ili morskim plodovima sve do patatas bravas ili tortilje bit će vam na raspolaganju. A za one koji imaju razvijene nepce neće manjkati ni kamenica. A sve to skupa moći ćete zaliti nekim kvalitetnim suhim bijelim vinom.
Gaudí te amo
Dok ne jedete postavlja se pitanje kako provesti ostatak dana. Nasreću (ili nažalost) Barcelona ima i više nego dovoljno u svojoj ponudi. Neke od uobičajenih stvari za vidjeti su naravno Sagrada Familia i Gaudijev Park Güell, jer tko nije posjetio ta dva mjesta kao i da nije posjetio Barcelonu. A tome svjedoči i činjenica da su ulaznice za te dvije atrakcije tjednima unaprijed rasprodane. U trenutku kada se uzbrdicom uspinjete zapitat ćete se da li vam je to trebalo, ali u trenutku kada dođete do parka i s vrha imate pogled na cijeli grad znati ćete da se isplatilo. Najbolje vrijeme za posjetiti park jest oko šest sati popodne u proljeće ili ranu jesen. Manje su gužve, a oblaci na nebu uz sunčevu boju stvaraju prizor koji budi melankoliju. Taj prizor staviti na platno bio bi dostojan samo Clude Monet.
Izvor: privatna arhiva
Neki fun factovi o Sagradi Familiji su da je to najviša religijska građevina u Europi, da je pod zaštitom UNESCO-a i da je u njoj pokopan sam Gaudí. Unfun fact o njoj jest da je nakon više od stoljeća i dalje bauštela s tri dizalice. Kada se u jednoj zori zaputite vidjeti kako sunce koje tek izlazi obasjava njene zidove biti ćete malo bliže razumijevanju Gaudijeve genijalnosti. Međutim, tek kada u nju kročite i na visokim stupovima vidite obrise boja koje ostavljaju šareni prozori uz pomoć jutarnjeg sunca shvatit ćete izraz “jedna slika govori 1000 riječi”. Jer se taj prizor riječima ne može opisati nego samo doživjeti.
Més que Gaudí
Za ljubitelje kubizma i “neugodne” umjetnosti kao stvoren je Picassov muzej. Na one koji su ljubitelji katalonske umjetnosti ili se takvima smatraju spremno čeka Nacionalni muzej umjetnosti Katalonije. Ono što je svakom studentu melem za uši jest da oba muzeja nude ili studentski popust ili čak besplatan ulaz.
A za one koji su u Barcelonu došli zbog Barçe koja je ipak “Més que un club” svoj raj na zemlji će pronaći na Camp Nouu tj. da budemo politički korektni, na Spotify Camp Nouu. Pored samog stadiona se nalazi muzej FC Barcelone u kojem ćete vidjeti sve čari kapitalizma i njegove žrtve na jednom mjestu. U ovom slučaju su to roditelji doslovno svakog dječaka. Ali isto tako vidjet ćete lica muškaraca, dječaka, ali i djevojčica i žena na kojima se jasno vidi što je to druga najbitnija stvar na svijetu. A ponekad je samo to dovoljno.
Izvor: pexels.com
Osim posjeta muzeju valjalo bi i zapravo otići na utakmicu Barcelone na Camp Nouu, po mogućnosti naravno protiv Real Madrida. No, čak i ako se utakmica igra u Madridu i El Clásico završi s četiri puta napunjenom Realovom mrežom u Barceloni možete očekivati slavlje koje se može usporediti s dočekom nove godine ili pobjedom na svjetskom prvenstvu – na steroidima.
¿Zašto je Barcelona najgori grad ikad?
Odgovor na to pitanje je krajnje kompleksan. Barcelona je jedan od rijetkih gradova gdje se ni ne morate zapitati koji mi je trenutak, događaj ili iskustvo bilo najbolje. Odabirom samo jedne najbolje uspomene uvreda je ostalima koje su jednako nezaboravne.
Posjetiti Barcelonu znači odmoriti dušu i istovremeno prodisati punim plućima. Tko se u dvadesetima nije zaljubio u Barceloni nije zapravo živio.
Izvor: privatna arhiva
Jedan mit kaže da kada prva suza protekne iz lijevog oka ona je radosnica, dok prva suza iz desnog oka označava tugu i bol. Pa, kada se spremate napustiti Barcelonu suze će iz oba oka poteći istovremeno. Ne želite otići, a morate. A da ostanete zauvijek prodali biste i dušu. I tako osjećate bol što odlazite, ali osjećate i radost što ste došli i doživjeli.
Na predavanju, na poslu ili u šetnji uhvatit ćete se kako sanjarite o prošlom putovanju. Prisjetit ćete se plesa s barmenom dok u pozadini Gypsy Kingsi pjevaju Volare ili spokoja koji je donio zalazak sunca nad gradom. Proći će sati, dani, tjedni i mjeseci u kojima ćete prolaziti kroz pet stadija žalovanja: od ljutnje do depresije. Na kraju ćete se pomiriti s time da je Barcelona kao i prva ljubav na koju ćete uvijek pomisliti kada otputujete u neki drugi grad. Mjesto na koje se jednog dana morate vratiti. Jer Barcelona je zapravo najbolji grad na svijetu.
