Ljudsko je čovječanstvo donedavno bilo upoznato s dvije industrijske revolucije. Prva je, znamo svi, započela izumom parnog stroja u 18. stoljeću, dok se početkom Druge industrijske revolucije smatra početak korištenja nafte i električne energije krajem 19. stoljeća. Trebalo je proći više od cijelog jednog stoljeće kako bi došlo do Treće industrijske revolucije. Treća industrijska revolucija, ako je suditi po riječima mnogih stručnjaka, započela je izumom novog tehnološkog čuda – stroja za trodimenzionalno printanje.
Trodimenzionalno printanje (eng. 3D print technology), odnosno, stručnog naziva, aditivna proizvodna tehnologija, jest u suštini vrlo jednostavan način proizvodnje određenog predmeta, kojeg ste ranije osmislili u specijaliziranom programu na računalu, u vrlo kratkom vremenskom periodu. Predmet se izrađuje dodavanjem materijala sloj po sloj. Osim što je štedljiviji način izrade kada je riječ o materijalima budući da se ne događa glodanje, tokarenje i slično kao što je slučaj u klasičnim tehnologijama obrade, njegove su prednosti i brzina izrade, jednostavnost te mogućnost izrade predmeta od kombinacije različitih materijala, bez potrebe za spajanjem. Iako u samom oblikovanju nema nekih ograničenja, na njih nalazimo kada je riječ o dostupnim materijalima za izradu. Trenutno se predmeti izrađuju od polimernih materijala (akrilna i epoksidna smola, škrob, gips, pijesak, PVC, papir, silikon), metala (cink, bronca, ugljični ili nehrđajući čelik, volfram, itd.) i od keramike. Osim toga, na ovaj se način može printati i plemenitim metalima poput zlata i srebra.
Činjenicu da je njegovo korištenje lako, potvrđuje i to što se 3D printeri mogu pronaći na raznim mjestima, primjerice u automobilskoj industriji, medicini, industriji mode te u umjetnosti.
