Bilo da se radi o važnom jedanaestercu u nogometu ili ključnom slobodnom bacanju u košarci, jedno je sigurno – sportaš će u tom trenu neminovno osjećati veliki pritisak. Srce kreće lupati sve jače, znoje se dlanovi, neugodan osjećaj u želudcu je sve jači, a uz sve to svakako ne pomaže činjenica da nam baš u tim trenutcima um šalje najgore moguće misli i neželjene scenarije. Vrlo često baš zbog tih senzacija sportaši griješe u tim trenutcima, ili popularnije, “chokeaju“.
“Choking is suboptimal performance, not just poor performance. It’s a performance that is inferior to what you can do and have done in the past and occurs when you feel pressure to get everything right.”
- Sian Beilock, američka kognitivna znanstvenica
Nije samo sportski fenomen
Da se razumijemo, “choking” nije isključivo vezan uz sportsku tematiku. Može se pojaviti u brojnim situacijama, npr. kada ne uspijemo kvalitetno odvoziti na vozačkom ispitu unatoč tome što smo to učinili puno puta prije ispita, kada se odjednom na usmenom ne možemo sjetiti gradiva koje smo do jučer znali skoro savršeno, kada postanemo zbunjeni i nespretni na važnom izlaganju, spoju ili poslovnom intervjuu i tako u nedogled. Ukratko, “choking” određuje i definira jedna vrlo iritantna spoznaja, a to je da trenutak uspješno nadvladava čovjeka.
Kratka priča o Rogeru Federeru
Jedan od najboljih tenisača svih vremena Roger Federer pravi nam je primjer da se popuštanje pod pritiskom događa svima, pa i najboljima. Iako je u karijeri pobjeđivao puno više nego što je gubio, i u njegovoj karijeri mogu se probrati trenutci kada Roger nije bio na razini zadatka. Ističu se tri takva meča, sva tri protiv istog protivnika, jednog od njegovih najljućih rivala – Novaka Đokovića. Bili su to mečevi polufinala jednog od najvećeg turnira godine – US Opena, i to dvije uzastopne godine, 2010. i 2011., a dogodila se ista stvar, gotovo nevjerojatna za povjerovati fanovima tenisa. Naime, Roger je u oba ta meča ispustio priliku od dvije vezane meč lopte u petom setu. Oba meča je, nakon tih propuštenih prilika, izgubio i ostao uskraćen za finale i borbu za trofej protiv Rafaela Nadala. Ipak onaj najgori poraz, treći u ovoj „choke“ sagi zbio se na Wimbledonu 2019. u finalu, ujedno i zadnjem Grand Slam finalu karijere Rogera Federera, kada je u petom setu ponovno ispustio prednost od dvije vezane meč lopte te izgubio to finale u završnom tie-breaku petog seta. Svakako je taj meč nešto što svaki fan tenisa, a posebno Rogera Federera, pamti kao jedan od najokrutnijih poraza u Grand Slam finalima ikad. Ono što je zanimljivo podcrtati u vidu tog zadnjeg finala jest da se u njemu već počelo osjećati da je Đoković „ušao u glavu“ Federeru, dobrim dijelom zbog toga što se identičan scenarij odvio godinama unazad.
Što kaže psihologija o svemu tome i kako si možemo pomoći?
Teorija distrakcija
Ova teorija polazi od toga da je čovjekov kapacitet radnog pamćenja i pažnje u svakom trenutku ograničen te da se kod ljudi sklonijih “pucanju” pod pritiskom češće događa da njihovu pažnju i radno pamćenje zauzimaju brige, nesigurnosti, razmišljanje o fiziološkim senzacijama i sl. Oni kojima se tresla noga na gasu na vozačkom ispitu svakako će se dobro sjetiti koliko je u tom trenutku bilo teško usmjeriti svoju pažnju na vožnju – i to je upravo to, potpuno prepuštanje čovjeka distraktorima u ključnim trenutcima. Spoznaja koja svakako pomaže je da u tim trenutcima naše negativne misli i strahovi nisu jedino što se događa, već možemo odabrati fokusirati se na zadatak. Tako je na primjeru tenisača vrlo korisno razmišljati o tome gdje uputiti lopticu i pitanje „Hoću li ja ovo moći pogoditi?“ zamijeniti s pitanjem „Želim pogoditi tamo i tamo.“
Izvor: Pixabay.com
Teorija nadgledanja
Druga teorija nam kaže da kod dobro uvježbanih radnji i pokreta nije potrebno usmjeravati dodatnu pažnju na izvođenje istih jer na taj način ometamo njihovu automatsku prirodu. Tako na primjer, košarkaš koji je milijun puta pogodio slobodno bacanje ima visoko automatiziran pokret koji si u ključnom trenutku utakmice ne mora ponavljati u glavi, već je dovoljno da samo dođe na crtu slobodnih bacanja i fokusira se na željeni luk lopte, ili eventualno na neki točno određeni tehnički detalj. On dakle, nikako ne pokušava nadgledati sve što njegovo tijelo radi u trenutku jer bi na taj način previše povećao tzv. “self-focus attention” što bi dovelo do prevelike razine stresa za kvalitetno odrađivanje zadatka.
Strah od neuspjeha vs. želja za uspjehom
Postoji vrlo jednostavna karakteristika koja može biti ključna i razdvajati one koji su pod pritiskom vještiji od onih koji nisu, a ona je – orijentacija na neuspjeh/uspjeh. Velik broj onih koji „chokeaju“ redovito se više fokusiraju na izbjegavanje neuspjeha, nego na postizanje svojih ciljeva i uspjeh. Primjerice neiskusni sportaši u tim stresnim trenutcima, kao da jedino o čemu razmišljaju postaje da izbjegnu sramotu, grešku i sl. te time postižu upravo suprotan efekt – postaju oprezniji i krući u svojim pokretima, dok ona fluidnost s treninga polako nestaje. Ponajbolji sportaši, CEO-ovi, glazbenici i sl. redovito su više usmjereni na uspjeh, odnosno njihov ciljnik gleda u potpuno suprotnom smjeru pa, pogađate, imaju više uspjeha u svojim zadacima.
Neurološka perspektiva
- proveden je zanimljiv eksperiment na iskusnim njemačkim nogometašima, džudašima i igračima badmintona. Testiralo ih se na treningu te potom na stresnom natjecanju kako bi se vidjela razlika. Odabrani su samo desnoruki sportaši, a eksperiment se sastojao od dvije situacije: polovica sportaša je prije natjecanja stiskala lopticu lijevom rukom, a druga polovica desnom. Dobiveno je da su oni koji su pritiskali lijevom rukom imali manju vjerojatnost da će na važnom natjecanju podleći “choking-u” što je objašnjeno time da je desna strana mozga (koja upravlja lijevom stranom tijela) odgovorna za visoko automatizirane pokrete koji su bitni kod sportaša, dok je lijeva strana mozga (koja upravlja desnom stranom tijela) uključena u ruminacijske obrasce (pretjerano razmišljanje). Time su sportaši koji su stiskali lopticu lijevom rukom prije natjecanja na neki način stimulirali svoju desnu moždanu polutku i omogućili si bolji perfomans pod stresnim okolnostima.
Za kraj, izdvojit ćemo još par savjeta koji se provlače vezano uz ovu tematiku, a koji nisu dosad spomenuti:
- Zapisivanje svojih briga i nesigurnosti – Pokazalo se korisnim u jednom istraživanju s anksioznim učenicima prije testa iz matematike. Nekad smo jednostavno pretjerano stimulirani u trenutku da bismo odmaknuli misli na zadatak ili na željeni ishod, već nam preostaje jednostavno – zapisati ili izgovoriti ono što nas proganja u trenutku i na taj način sniziti razinu podraženosti.
- Specifični rituali – Specifične radnje, odnosno rituali prije važnih događaja usmjeravaju nas u sadašnjost i pružaju osjećaj kontrole koji nije moguće ostvariti ako se prepustimo stresu. Isto tako, mnogi sportaši ističu i svjesno disanje kao koristan alat, a po tome je posebno poznat već spomenuti Novak Đoković koji to maestralno primjenjuje.
- „Pa što ako ne uspijem?“ – Ova strategija je nešto rjeđa, ali može vrlo dobro poslužiti u nekim situacijama. U suštini, osoba bi si trebala postaviti pitanje „Pa što ako ne uspijem?“ i na taj način shvatiti da posljedice neuspjeha nisu toliko strašne i nezamislive kako se to na prvi pogled čini. Na taj način, moguće je ublažiti preplavljujući osjećaj stresa, dajući si za pravo pogriješiti i ne uspjeti.
Na kraju, bitno je razumjeti da “choking” nije jedini element nekog neuspjeha te da osoba koja nije pripremljena i dobro uvježbana neće moći adekvatno izvesti zadatak ni u slučaju da je najveći majstor ovladavanja stresom. “Choking” je samo onaj iritantni krajnji element cijele priče, koji nam pokvari slavlje, kada znamo da smo zaista uvježbali taj govor, jedanaesterac ili solažu na gitari i sl., ali eto, nismo to uspjeli izvesti kada je trebalo.
