Svi donose medalje i ginu za dres, ali za svoj. Istražili smo drastičan jaz u primanjima hrvatskih reprezentativaca u najpopularnijim timskim sportovima.
Luka Modrić je kapetan Vatrenih, a Domagoj Duvnjak je bio kapetan Kauboja do 2025., kad se oprostio od hrvatske rukometne reprezentacije. Obojica nose (ili su nosili) hrvatski dres, obojica su najplaćeniji u svojim sportovima i obojica donose medalje državi. Razlika? Modrić je mjesečno zarađivao otprilike onoliko za koliko bi Duvnjak trebao raditi tri godine. A Duvnjak je, ironično, bio u top jedan posto hrvatskih sportaša.
Dobro došli u svemir hrvatskog timskog sporta, gdje možeš biti olimpijski prvak i istovremeno razmišljati hoćeš li prodati namještaj iz dnevne sobe da preživiš do sljedeće plaće. Gdje su nagrade za medalje za neke mjerene u tisućama, a za neke u milijunima. Ovo nije članak o nepravdi, već o ekonomiji i baš je zato tužna priča.
Matematika medalja
Krenimo od zlata. Hrvatski vaterpolisti 2024. osvojili su zlato na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Ostvarili su povijesni uspjeh; euforija, kockice, dočeci u gradovima iz kojih vaterpolisti dolaze obilježili su njihovo slavlje. Nagrada od države? 14.350 eura po igraču. A nagrada od World Aquaticsa iznosila je 80.000 dolara – za cijeli savez.
Za usporedbu, HNS je za broncu na SP-u 2022 u Katru dobio 27 milijuna dolara od FIFA-e. Doduše, ne igrači, već savez. Naravno, tu treba oduzeti troškove saveza, organizaciju, investicije te pretpostaviti da će i podosta “ljudi u odijelu” uzeti dio kolača. Kod većine reprezentacija, te svote se dijele prema unaprijed dogovorenom omjeru (obično 60/40, 70/30 u korist saveza). No, svakako se radi o svemirskim ciframa u usporedbi s vaterpolistim, čak i kad se taj iznos podijeli. Osim toga, kao i vaterpolisti, Vatreni su dobili i pojedinačne državne nagrade od skoro 16.000 eura po glavi.
Rukometaši su po ovim bonusima slični vaterpolistima. Za srebro na SP-u 2025. dobili su 12.500 eura po igraču od Ministarstva sporta. Od IHF-a se procjenjuje da je HRS je dobio oko 60.000 eura. Solidno, ali to je medalja koja dolazi jednom u karijeri, i to ako imaš sreće. Nije to plaća, to je bonus. Razlika je ključna.
Klupske plaće
Na klupskom levelu postaje zanimljivo. Domagoj Duvnjak, najbolji hrvatski rukometaš generacije, zarađuje 350.000 eura godišnje u njemačkom Kielu. To zvuči jako dobro, sve dok ne saznaš da je Bruno Petković zarađivao tri puta toliko u svojim zadnjim godinama u Dinamu. Ne u Realu, ne u Bayernu – u Dinamu. Klubu koji igra u hrvatskoj ligi, u kojoj pola Europljana ne zna nabrojati tri kluba. A znamo da ima sigurno petnaestak hrvatskih nogometnih reprezentativaca koji su i bolje plaćeni od bivšeg napadača Dinama.
A onda dođemo do vaterpola i stvari postanu tužne. U bizarnom slučaju iz 2015. Ivan Milaković, igrač Mladosti, nije dobio 27 plaća u nizu. Milaković je doslovno izjavio: “Da supruga nema dobru plaću, prodavao bih stvari iz stana.”. Ovaj čovjek je olimpijski prvak u vaterpolu iz Londona 2012., smatram da je moj komentar na ovo suvišan.
Šuška se da se plaće najplaćenijih igrača u hrvatskoj ligi kreću između 5 i 10 tisuća eura mjesečno, a prosjek je negdje između 2 i 4 tisuće. S obzirom na to da karijere sportaša rijetko potraju duže od 10/15 godina i da se doslovno nalaze u vrhu “posla” kojim se bave te brojke su razočaravajuće.
Zašto je nogomet bogat, a ostali nisu?
Ne pravimo se pametni, svi znamo odgovor. Milijarde ljudi gleda nogomet. Milijarde eura kruže u transferima, sponzorstvima i TV pravima. UEFA Liga prvaka ima ugovore s broadcasterima kojima se ugovori mjere u milijardama. Svjetsko prvenstvo u nogometu je najveći sportski događaj na svijetu. Nogomet je industrija, a ostalo je samo sport.
Modrić ima milijune pratitelja na Instagramu; jedan post vrijedi koliko godišnja plaća prosječnog vaterpolista. Brendovi plaćaju da ih nosi, svi turisti koji dođu na odmor u Hrvatsku hrle kupiti baš njegov dres, djeca u Africi znaju mu ime. Domagoj Duvnjak je legenda u Hrvatskoj i Njemačkoj, ali u Španjolskoj ga ne poznaje nitko osim ljudi koji ozbiljno prate rukomet. Po listi najgledanijih sportova na svijetu rukomet se jedva drži na 20. Mjestu. A vaterpolo? Jedva u top 30 po gledanosti. Pa… tko ga gleda izvan Balkana? Mađarske i možda Italije?
Sponzorstva
Ovdje sve postaje apsurdno. Modrić može zaraditi više u jednom Instagram postu nego što prosječni vaterpolist zaradi u pet godina. Zašto? Zato što Nike, Adidas, BMW i ostali plaćaju njegov reach, a ne talent. Hrvatski rukometaši nosili su dresove prekrivene logotipima domaćih firmi; Konzum, Pevec, Croatia osiguranje, HEP, Lidl i još mnogi. Rukometni dresovi izgledaju kao Formula 1 bolidi po količini sponzora, samo što sponzori u F1 plaćaju milijune, a naši… pa, plaćaju dovoljno da im se ime pokaže na dresu. Problem nije u tome da sportaši iz malih sportova ne zaslužuju više, problem je što ih globalno tržište ne gleda. Nema dosega, pa zato nema ni novaca.
Ironija uspjeha
Evo najljepše ironije: hrvatski “siromašni” sportovi su često uspješniji od nogometa. Vaterpolo reprezentacija je konstantno top 3 na svijetu. Rukometaši redovito osvajaju medalje. Košarkaši izbacuju veće momčadi u kvalifikacijama, no nećemo se lagati, davno je prošlo zlatno doba hrvatske košarke. Hrvatska je sportska velesila, ali samo neki sportovi nose novac.
Nogometna reprezentacija je fenomenalna, ne želim to umanjiti. Očigledno ne želi ni država, jer sve uspjehe nagrađuje sličnim iznosima. Ali pretvorimo brojke u perspektivu: HNS za jedno Svjetsko prvenstvo dobije toliko novca koliko cijeli Hrvatski rukometni savez ne vidi u pet godina. A Kauboji donose medalje redovitije nego Vatreni.
Može li se išta promijeniti?
Realno? Ne puno. Mediji mogu dizati svijest, mogu se zahtijevati bolji uvjeti od HVS-a i HRS-a, može se tražiti da klubovi plaćaju redovito (što bi stvarno trebao biti minimum). Ekonomski model se neće promijeniti dok ne poraste globalna popularnost tih sportova.
Država može pomoći. I pomaže, nagradama za medalje, fondovima, stipendijama za mlađe igrače… Ali to nisu rješenja. Ne možeš državi tražiti da plaća profesionalne sportaše kao da igraju u NBA-u ili Premier Ligi. To nije održivo i nije realno.
pexels.com
Najbolje što možemo? Podržati svoje sportaše. Uzmimo primjer rukometa, RK Zagreb daje besplatne karte za utakmice rukometne lige prvaka. Isti igrači koje idoliziramo svakog siječnja postoje i ostatak godine. U zagrebačku arenu dolaze najbolji klubovi svijeta poput Barcelone, PSG-a. Igrat će protiv istog Klarice, Glavaša i Pavlovića, a tribine su za razliku od prvenstava poluprazne. Također praćenjem igrača na društvenim mrežama povećava se vidljivost što neće promijeniti sustav preko noći, ali vidljivost donosi sponzore. Sponzori donose novac. Novac donosi bolje uvjete razvoju sporta.
Zaključak
Barakude i Kauboji neće nikad plivati u istim vodama kao Vatreni. Ali možda bi bilo fer da bar ne tonu. Nažalost, nije to problem koji oni mogu riješiti driblanjem. Ni plivanjem. Ni skokovima. Ovo se rješava samo sistemskim promjenama, globalnom popularnošću ili čudom. A čuda nisu dio ekonomske računice.
Jedino što možemo je barem priznati da su svi ti ljudi, Vatreni, Barakude i Kauboji jednako vrijedni poštovanja. Govorimo o ljudima koji žive svoje snove i najbolji su u onome što rade, čime svima mogu biti inspiracija. Čak i ako im bankovni računi stvaraju sasvim različite realnosti.
