Možda ste, zadnjih dana, trateći vrijeme na društvenim mrežama naletjeli na vrlo zanimljiv video. Taj video zapravo je isječak iz dokumentarnog filma, a prikazuje jednog vrlo interesantnog pingvina koji je odlučio biti drugačiji, svoj. Kako je taj pingvin stekao ovoliku slavu i kakve veze to ima s jednim od temeljnih filozofskih pitanja te imamo li mi svi tog pingvina u sebi? Pa, vidjet ćemo.
Piše: Dominik Matošević
Dokumentarni film simboličnog imena Susreti na kraju svijeta u kojem se pronašao naš neočekivani junak prikazuje život ljudi na Antarktici. Gegajući se s ostatkom svoje kolonije, kamere ne daju u početku posebnu pažnju ovom protagonistu. Dapače, prvi put kad skreće pozornost na sebe je kad odlučuje napraviti nešto što niti jedan pingvin u okolici nije napravio. Zastao je, nećkao se koji trenutak, a zatim odabrao potpuno novi smjer. Ostatak pingvina otišao je na jednu stranu u potragu za hranom, druga polovica skupila se na suprotnoj strani i čekala da prva skupina završi s ručkom. Naš pingvin, međutim, okrenuo se i krenuo natrag, udaljavajući se od obje skupine. Zašto?
Što kaže znanost, a što komentari?
Teorija je puno, kako u znanstvenim krugovima tako i u komentarima na videu. Neki pričaju o dezorijentiranosti, neki kažu da je mali pingvin potpuno lud, a neki da je samo malo promašio put. Međutim, naš pigvin nije pogubljen. Dapače, znanstvenik koji je radio s njima kaže kako je takvim pingvinima, koji odjednom odluče okrenuti leđa koloni i poći u nepoznato, nekad znao “pomoći” i vratiti ih među ostale. Nedugo zatim, opet bi tog istog pingvina našao na putu kojim se do maloprije kretao. I opet pitanje, zašto?
Izvor: pexels.com
Činjenica je da mali pingvin na tom putu ništa ne jede. Na putu je u sigurnu smrt, ali to mu ni na trenutak ne pomuti korak. Luta u beskrajnu bjelinu, približavajući se udaljenim planinskim lancima. Ptica, kojoj se evolucija ružno narugala otevši joj mjestu među oblacima, osuđujući je na hodanje i plivanje, uputila se prema visinama koje bi mogla dotaknuti kad bi njena krila služila onome čemu krila inače služe. Zar zaista mali pingvin čezne dotaknuti oblake, otrgnuvši se iz vječne kolotečine pingvinskog života? Ako je tome tako, zašto?
Što se pingivnu vrti u glavi?
Možda je naš mali junak došao do jednog, nama poznatog, zaključka. Ne poznajem bolju svrhu života od nestajanja u pokušaju da izvedem nemoguće. Pingvini ne pričaju, ali da pričaju možda bi se ovaj naš složio s Nietzscheovom rečenicom. Činjenica je da pingvini na ovaj način funkcioniraju tisućama godina i svako toliko jedan se odluči odvažiti i otići na put bez povratka. Neki u tome vide bijeg kako bi mogao umrijeti u miru, drugi vide kao bijeg kako bi mogao umrijeti slobodan. Nesputan društvenim (pingvinskim) normama, odlučio je život igrati po svojim pravilima, pa makar na tek nekoliko dana.
S druge strane, neki spominju da je naš izmučeni nositelj radnje izgubio životnu partnericu. Neki kažu da ju nije ni pronašao. Bilo koji od ta dva slučaja toliko ga je dotukao da je otišao na „death march“, put na kojem je, uzdignute glave, čekao smrt. Neki pak kažu kako je znatiželja usađena u svako živo biće. Možda je zaista pingvin htio vidjeti nešto što nijedan drugi pingvin nije. Barem se nijedan nije vratio među druge s tim saznanjem.
Izvor: pexels.com
Dolazimo tako do one paralele koju više ili manje suptilno povlačim kroz cijeli članak. Je li taj naš neočekivani junak zapravo prikaz jednog čovjeka? Onog koji izlazi iz kolotečine života, koji se odbija prilagođavati društvu. Što je najvažnije, je li to prikaz osobe koja je smisao svog života pronašla u onoj Nietzscheovoj rečenici o nestanku pokušavajući ostvariti nemoguće? Je li zaista jedan mali pingvin, ni po čemu drugačiji od svih drugih pingvina osim po toj tvrdoglavoj fiksaciji na samotnjački put pred sobom, prikaz razumnog postupanja u moru apsurda?
Ni po čemu drugačiji, osim…
Zašto ne? Po čemu jedan čovjek, ni po čemu drugačiji od svih drugih ljudi osim po svojoj tvrdoglavoj fiksaciji na samotnjački put pred sobom, ne bi bio prikaz razuma u društvu apsurda? Zašto njegova odluka da odlučno i tvrdoglavo tumara ondje gdje nitko drugi ne ide, srljajući u nepoznato, vođen osjećajem slobode i proaktivnosti, ne bi bila sretna odluka? Zašto ne bi s osmijehom na licu kročio ondje gdje nijedan drugi pingvin (isprike, čovjek) nije kročio. Jedna je životinja morala prva stupiti na kopno. Jedna je ptica morala prva zamahnuti krilima i naučiti letjeti. Jedan je čovjek morao prvi kresnuti kamen, zarolati kotač i izmisliti pismo.
Mi na kraju nikad nećemo saznati što je, prije skoro 20 godina, tog pingvina ponukalo da se otisne u beskraj Antarktike. Nećemo saznati ni do kuda je došao ni koje misli su mu prolazile glavom. Neće niti on saznati na koliko ljudi je utjecao taj njegov potez. Međutim, to njemu nije ni bitno. Nije mu bilo bitno što je sve ostavio iza sebe kao ni to da su mu dani odbrojani. Nije mu bilo ni bitno do kuda će stići sve dok je njegov put naprijed, prema planinama, prema nepoznatom, prema sreći. Neki će reći da je došao do kraja svog puta, a neki, koji čeznu za poetičnosti i romatnikom u svijetu, da je njegov put tek počeo onog trena kad se okrenuo i zakoračio u nepoznato.
