Osnivač Zagreb Film Festivala, Boris T. Matić, filmskom se produkcijom bavi više od 30 godina. Otkrio nam je kako je tekao njegov put prema uspjehu, s kojim se izazovima susretao i zbog čega je Zagreb Film Festival međunarodno prepoznatljiv.
Studirali ste psihologiju i novinarstvo, a sada ste jedan od najutjecajnijih producenata. Kako je došlo do tog preokreta?
Nije to bio nagli preokret, nego prilično prirodan proces. U mladosti sam se bavio glazbom i pisanjem, a zanimala me i suvremena umjetnost. Film je zapravo spoj svih mojih interesa i nešto u čemu sam se najlakše prepoznao. No, zbog nezadovoljstva vlastitim talentom u autorskom smislu, okrenuo sam se filmskoj produkciji. Psihologija mi je pomogla u razumijevanju ljudi i odnosa, ali je za moj “praktični” mozak ipak bila previše “znanstvena”. Za ozbiljno novinarstvo nisam imao hrabrosti i interesa pa sam, kad se pojavila prilika, uskočio u kinematografski vlak. A što se tiče formalnog obrazovanja, na kraju sam ipak magistrirao umjetnost i to modul film.
Što je za Vas film?
Iz perspektive osobe kojoj je film profesionalni odabir, on je kombinacija intuicije i strukture, priče i emocije, slike, zvuka, pokreta i još koječega. U procesu stvaranja ima dosta nesigurnosti, stalnog preispitivanja i pokušaja da se nešto uhvati i oblikuje. A iz perspektive gledatelja, film je, barem za mene, i dalje ritual – trenutak kada se isključiš iz svakodnevice i pokušaš ući u nečiji svijet i barem ga na trenutak razumjeti. I možda je to jedino mjesto na kojem još uvijek imamo vremena nekoga stvarno pokušati razumjeti.
Kako su izgledale prve godine nakon što ste se počeli baviti filmom?
Prilično kaotično. Nije bilo jasnog sustava ni puno prilika. Nije postojao HAVC. Nisu se znala pravila. Sve se radilo kroz improvizaciju, dosta entuzijazma i smišljanja kreativnih rješenja. Danas je kinematografija u Hrvatskoj uređena, ali tada je bilo više prostora za pokušaje.
Koliko ste se često susretali s obeshrabrujućim komentarima?
Vrlo često na samom početku. Film je takva djelatnost da uvijek postoji sumnja u to ima li smisla ono što radiš. S vremenom naučiš filtrirati takve komentare, fokusirati se na ono što možeš napraviti i postavljati si ambicije koje je moguće ostvariti.
Što je bilo presudno za Vaš uspjeh?
Uspjeh je vrlo subjektivna kategorija. Ja sam jako zadovoljan svojim poslovnim, ali i privatnim životom, i to mi je zapravo najvažnije. Ne postoji jedan razlog koji je bio presudan. Tu se radi o kombinaciji ideja i promišljanja, upornosti, okolnosti, ljudi s kojima radiš i činjenice da si spreman izdržati dulje od drugih. U ovom poslu kontinuitet često znači više od pojedinačnih uspjeha.
Od svih filmova koje ste producirali, koji je Vama najvažniji?
Teško je izdvojiti jedan. Trenutačno su mi važni oni koji su najbliži početku realizacije ili dovršetku postprodukcije. Tada vas vodi uzbuđenje kako će snimanje proći ili kako će na gotov film reagirati oni koji ga budu gledali. Filmovi su vezani uz ljude i faze života, pa se i njihova važnost mijenja. Moglo bi se reći da mi je najvažniji sljedeći film koji radimo, jer je to uvijek ono što te u tom trenutku najviše zaokuplja.
Kako odredite koja je ideja vrijedna pretvaranja u film?
Nema jednoznačnog odgovora. Važno mi je da projekt ima unutarnju logiku i autorsku jasnoću. Da postoji razlog zašto se baš taj film mora napraviti, a ne neki drugi. Možda mi je osobno najvažniji autor koji stoji iza određenog projekta. Jedan od razloga zbog kojih sam pokrenuo festivale – najprije Motovun, a zatim i Zagreb, bila je činjenica da sam filmove htio raditi samo s meni dragim ljudima, pa su mi festivali bili nešto čime sam se mogao baviti dok sam tražio pravog suradnika i priču kojoj vrijedi pokloniti nekoliko godina života.
Koliko je teško producirati film u Hrvatskoj?
Teško je, ali ne nužno teže nego drugdje. Sustav je ograničen, budžeti su mali, ali postoji određena razina podrške. Općenito se u svijetu filma stvari mijenjaju, kako na svjetskoj razini, tako i kod nas. S obzirom na streaming platforme i slabu ponudu studijskih filmova, i Hollywood je u krizi i stalno se traži novi pravac u kojem će se kinematografija razvijati. Europski sustav sufinanciranja filmova također je na prekretnici, a možda je najveći problem to što su mogućnosti distribucije i vidljivosti domaćeg filma relativno sužene.
Koji je Vaš dojam hrvatske filmske scene?
Scena je živa i raznolika, ali fragmentirana. Posljednjih je nekoliko godina i vrlo uspješna. Počevši od nominacije za Oscara za jako važan kratki film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, preko EFA nagrade za meni osobno jedan od dražih hrvatskih filmova „Fiume o morte“ do nevjerojatnog uspjeha filma „Svadba“ u kinima. To su zaista ogromni uspjesi koji bi se mogli uspoređivati s velikim uspjesima hrvatskih sportaša na svjetskim natjecanjima, ali su, nažalost, puno manje vidljivi i prepoznati u javnosti nego što bi trebali biti. Postoji niz kvalitetnih autora i projekata i za našu malu zemlju i malu kinematografiju kada samo dva ili tri filma u par godina naprave određeni uspjeh, to je velika stvar.
Izvor: ZFF galerija
Kako je nastao Zagreb Film Festival?
Ideja o festivalu u Zagrebu mi je došla kada sam s filmom „Mondo Bobo“ pred gotovo 30 godina obilazio svjetske festivale. Shvatio sam da u Hrvatskoj, osim Pule kao nacionalnog festivala, koji tada nije živio svoje najbolje dane i Animafesta, koji prikazuje animirane filmove, ne postoji „pravi“ filmski festival. Započeo sam s tom idejom, ali prilike u Zagrebu nisu dopuštale da je realiziram. Godinu dana nakon te ideje, Rajko Grlić i ja smo sjedeći u Grožnjanu došli na ideju da u Motovunu napravimo festival – što smo onda 1999. i realizirali. I to je bio ogroman uspjeh. Nakon par godina ukazala se prilika da u Zagrebu realiziram svoju prvotnu ideju i ZFF avantura je počela. Evo traje još i danas i to, unatoč velikim izazovima poput zatvaranja kina Europa, pandemije, zatvaranja kina Tuškanac i brojnih drugih okolnosti, pripremamo 24. izdanje festivala i tome se ponovo jako radujemo. Činjenica da smo u posljednje dvije godine jedno od rijetkih kulturnih događanja kojima broj publike kontinuirano raste tjera nas da ne gubimo entuzijazam i da dalje radimo kao da je 1. festival u pitanju.
Što Zagreb Film Festival čini jedinstvenim?
Fokus na prve i druge filmove koje nagrađujemo. Biranje filmova za prikazivanje koji otvaraju bitne teme iz svijeta u kojem živimo. Promoviranje hrvatskog kratkog filma kroz program Kockice i našu platformu Croatian.Film. Privlačenje i organiziranje programa za sve dobne skupine. Od prvog odlaska u kino do ljudi moje generacije i starijih. Sada već vrlo jak industrijski program u kojem ćemo primjerice u sljedećem izdanju ZFF-a u samo 7 dana imati 10 radionica i još niz predavanja i predstavljanja. Tu je i naš odnos s autorima i s publikom do kojeg nam je jako stalo. To je nešto što smo od početka gradili i pokušavamo održati. Čini nam se da publika i struka to prepoznaju.
Koliko je teško održati identitet festivala?
Relativno je teško jer se kontekst stalno mijenja. Mijenjaju se i industrija i publika, a u našem slučaju i mjesta za prikazivanje. Postoji ogroman broj filmova dostupnih na raznim platformama, mijenjaju se navike gledanja, mijenja se i način na koji autori razmišljaju o filmu. U takvom okruženju lako je izgubiti fokus i početi se prilagođavati svemu pomalo. No, mi smo od početka imali prilično jasnu ideju o tome što želimo biti – festival koji prati autore na početku karijere i publici nudi filmove koji možda nisu uvijek najlakši, ali su iskreni i autorski definirani. Dok god se držimo tog osnovnog razloga zašto postojimo, lakše je donositi odluke, čak i kad se okolnosti mijenjaju.
Što je po Vama obilježilo prošlogodišnji Zagreb Film Festival?
Čini mi se da su na posljednjem festivalskom izdanju dominirali intimniji filmovi u kojima se autori sve više bave osobnim temama, ali bez potrebe da ih pretvaraju u velike izjave ili univerzalne poruke – iako se mnogi gledatelji prepoznaju u tim pričama. Filmovi su često manji po formi, ali precizniji u onome što žele reći. To je možda i odraz vremena u kojem živimo — nakon pandemije, svih kriza i promjena, kao da se film ponovno vraća pojedincu i njegovom iskustvu. I publika to, barem prema reakcijama u dvoranama, jako dobro prepoznaje.
Imate li planove za buduće filmove ili daljnji razvoj Zagreb Film Festivala?
Uvijek ih ima, i na razini filmova i na razini festivala. U produkciji se stalno razvijaju novi projekti, ali to je dug proces i nikad ne znaš što će se i kada realizirati. U ovom trenutku dovršavamo dva filma, očekujemo premijere još dvaju filmova u kojima smo manjinski koproducenti. Očekuje nas snimanje jednog filma u Zagrebu te dvije manjinske koprodukcije u Rumunjskoj i Srbiji. Još su nam dva projekta u razvoju. Što se festivala tiče, pokušavamo ga razvijati u dva smjera. Prvi je publika – želimo zadržati i proširiti taj odnos koji imamo s gledateljima. Drugi je industrijski dio, koji iz godine u godinu raste i koji je gotovo postao jednako važan kao i prikazivanje filmova. No, sve to radimo postupno, bez naglih poteza.
Postoji li neki savjet mladima?
Raditi, gledati, pokušavati i biti spreman na to da stvari ne idu brzo. Danas možda postoji više prilika nego prije, ali to ne znači da je put jednostavniji. Važno je i pronaći ljude s kojima možeš raditi i s kojima dijeliš sličan pogled na stvari. Film je kolektivni posao i bez takvog odnosa teško je dugoročno izdržati. I možda najvažnije: ne odustajati prerano, jer većina stvari u ovom poslu dolazi puno kasnije nego što očekuješ, ali kada dođu, onda imaju smisla.
