Euro (€) je službena valuta 21 od ukupno 27 zemalja članica Europske unije koje zajedno čine eurozonu, odnosno službeno europodručje. Međutim, postoje zemlje koje čine iznimku i koriste euro kao službenu valutu, unatoč činjenici što nisu članice Europske unije. Kako je to moguće i koji je razlog tome saznajte u nastavku ovog članka.
Početak eurozone
Eurozona je uspostavljena 1. siječnja 1999. s prvih 11 država članica. Prvo proširenje uslijedilo je 1. siječnja 2001. godine kada se pridružila Grčka, i to godinu prije nego što je euro fizički bio uveden u opticaj. Nakon toga su euro prihvatile i neke zemlje koje su pristupile Europskoj uniji 2004. godini, poput Slovenije (2007.), Cipra (2008.), Malte (2008.), Slovačke (2009.), Estonije (2011.), Latvije (2014.), Litve (2015.), Hrvatske (2023.) te Bugarske (2026.).
Sve države koje su EU pristupile nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta 1992. godine obvezale su se na uvođenje eura u skladu s uvjetima svojih pristupnih ugovora. Ipak, prije toga moraju zadovoljiti pet kriterija ekonomske konvergencije. Posljednji među njima odnosi se na stabilnost tečaja i podrazumijeva sudjelovanje u Europskom tečajnom mehanizmu najmanje dvije godine, bez ozbiljnih oscilacija ili pritisaka na nacionalnu valutu.
Izvor: unsplash.com
Eurozona danas
Eurozona, ili europodručje, čini monetarnu uniju 21 država članica Europske unije (EU) koje su usvojile euro (€) kao svoju glavnu valutu i jedino zakonsko sredstvo plaćanja. Ostalih šest članica Europske unije i dalje koristi vlastitu valutu, iako će većina njih u budućnosti morati usvojiti euro.
Premda su sve države članice Europske unije dio jedinstvene Ekonomske i monetarne unije (EMU), jedino one koje su zadovoljile propisane ekonomske i pravne uvjete su uvele euro kao svoju službenu valutu umjesto svojih nacionalnih valuta.
Time eurozonu čine sljedeće države: Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal, Slovačka, Slovenija i Španjolska.
Euro izvan EU
Euro kao valuta ne koristi se samo unutar područja Europske unije, već se također koristi i u zemljama izvan EU. Četiri države (Andora, Monako, San Marino i Vatikan), su potpisale formalni sporazum s EU o upotrebi valute euro i izdavanju vlastitih kovanica. Međutim, Europska središnja banka (ESB) ih ne smatra dijelom eurozone, i pritom nemaju predstavništvo u ESB ili u Euroskupini.
S druge strane, Kosovo i Crna Gora su usvojili valutu euro jednostrano, odnosno bez sporazuma s EU. Prema tome, iako mogu koristiti euro kao svoju službenu valutu, nemaju pravo izdavanja vlastitih kovanica. Također, nemaju predstavnike u ESB ili Euroskupini i ne smatraju se dijelom eurozone, iako se ponekad pojam eurozona primjenjuje na cjelokupno područje koje je usvojilo euro kao svoju službenu valutu.
Izvor: unsplash.com
Izlazak iz eurozone
U ugovorima Europske unije ne postoji odredba po kojima država može izaći ili biti potjerana iz eurozone. Ugovori upućuju na to da je monetarna unija zamišljena kao trajna i neopoziva. Međutim, iako dobrovoljni izlazak nije pravno predviđen, mogućnosti isključenja države članice nije u potpunosti nezamisliva. Europska komisija je izjavila da je nepovratnost članstva u eurozoni temeljno načelo ugovornog okvira te da, kao čuvarica Ugovora o EU, namjerava u potpunosti poštovati to načelo. Također, Europska središnja banka je naglasila kako važeći ugovori ne dopuštaju izlazak iz eurozone.
Buduće proširenje i nečlanice eurozone
Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska, iako su članice, nisu još uveli euro. Za pristupanje eurozoni, kao što je ranije spomenuto, moraju najmanje dvije godine sudjelovati u Europskom tečajnom mehanizmu (ERM II). Od rujna 2020. u tom mehanizmu sudjeluje nacionalna središnja banka Danske.
Danska je još u okviru Ugovora iz Maastrichta osigurala trajno izuzeće, što znači da nije pravno obvezna uvesti euro, osim ako o tome ne odluči drugačije putem parlamentarne odluke ili referenduma. Slično je izuzeće imalo i Ujedinjeno Kraljevstvo prije izlaska iz EU 2020. godine. Time je Danska ostala jedina država koja sudjeluje u ERM II, a da pritom nema obvezu prihvaćanja eura.
Preostalih pet država formalno su dužne u budućnosti uvesti euro, no EU im nije odredila točan rok. Očekuje se da će pristupiti eurozoni kada ispune konvergencijske kriterije, što uključuje najmanje dvogodišnje sudjelovanje u ERM-u II. Švedska, koja je članica Europske unije od 1995., obvezala se na uvođenje eura, ali su građani na referendumu 2003. odbili tu mogućnosti. Nakon toga nisu pristupili ERM-u II, jer je ulazak u taj mehanizam dobrovoljan. Prelazak na euro je de facto dobrovoljan, budući da svaka država mora sama zatražiti ulazak u ERM II prije nego što može postati članica eurozone.
Bugarska i Hrvatska su se pridružile ERM-u II 10. srpnja 2020., te je Hrvatska ušla u eurozonu 1. siječnja 2023., a Bugarska 1. siječnja 2026. godine.
