U studentskom životu sve se često vrti oko rasporeda predavanja, rokova i brzih kava između obaveza. Ipak povremeno, unutar te savršeno kaotične rutine, pojavi se netko tko odbija igrati po zadanim pravilima. Dok radi u jednoj od vodećih konzultantskih firmi, studira i aktivno sudjeluje u studentskim organizacijama, Josip Totić paralelno gradi AyiaPayu – malo poduzeće s velikim idejama.
U ovom razgovoru Josip otkriva kako izgleda kada sve te obaveze treba spojiti u jedan dan, što znači krenuti od nule dok si još student i može li ponekad upravo taj “studentski kaos” biti najbolja početna točka za nešto veće.
Možeš li se na početku samo malo predstaviti i ukratko objasniti što je AyiaPaya?
Ja sam jedan avanturistični student pete godine financija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Dosta sam aktivan u studentskom zboru, udrugama i svemu ostalome što ide uz fakultet. Uz to sam i poduzetnik, a posljednjih godinu i pol, odnosno malo više, radim u EY-u. Također sam i aktivan član KUT-a. Što se mene tiče, volim sve ono što vole mladi! Volim planinariti, putovati, družiti se, volim ljude i sve ono što ide s njima.
AyiaPaya je mala firma koju sam pokrenuo prije otprilike godinu dana sa svojih dvoje kolega. U suštini, bavimo se organizacijom teambuildinga i evenata, ali s malo drukčijim pristupom od klasičnih agencija. Ideja nam je graditi nešto što spaja dobar community, kvalitetne partnere i kreativniji, moderniji pristup organizaciji poslovnih druženja i iskustava.
Poduzetništvo se često romantizira na fakultetima, ali rijetko tko ga zapravo proba. Kako je nastala ideja za AyiaPayu i što te konkretno potaknulo da zakoračiš u taj svijet?
Poduzetništvo se stvarno često romantizira na fakultetima, iako se puno rjeđe govori o kompleksnosti cijelog tog procesa, pogotovo kad se direktno natječeš na tržištu s drugim ljudima i drugim firmama. Ali neka se romantizira, iskreno, i treba. Cilj nam mora biti da imamo što više poduzetnika u zemlji, jer upravo to stvara novu vrijednost, nove ideje i novu energiju.
Sama ideja za AyiaPayu došla mi je prije nešto manje od dvije godine. Vidio sam određenu rupu na tržištu u sektoru teambuildinga, ali ne nužno u samoj organizaciji kao takvoj, nego više u pristupu, načinu rada i u cijelom tom lancu partnera, suradnika i usluga koji čine tu industriju.
Ono što me konkretno potaknulo da zakoračim u taj svijet bila je želja da ne živim neki prosječan, dosadan život, nego da probam nešto više. Htio sam se direktno natjecati na tržištu, stvoriti nešto svoje i izgraditi neku dodanu vrijednost, i za sebe i za društvo, a na kraju krajeva i za svoju zemlju i ljude oko sebe. Jednostavno, htio sam pokušati živjeti život kakav stvarno želim živjeti.
Ime AyiaPaya zvuči poprilično egzotično i definitivno odskače od klasičnih korporativnih naziva na koje smo navikli. Kako ste došli na tu ideju i što taj naziv zapravo predstavlja?
Egzotično je zato što zapravo dolazi od imena jednog grada na Cipru, a to je Ayia Napa. Bili smo na jednom projektu na Cipru prije dvije ili tri godine i Ayia Napa je tamo poznata kao party lokacija. Nešto kao naše Zrće, samo na steroidima. Uglavnom, ja te nazive ciparskih gradova nikako nisam mogao zapamtiti. Postoji jedan video koji sam snimio u našem apartmanu u Nicosiji, kada je jedna kolegica u perilicu suđa umjesto tablete stavila deterdžent za ručno pranje suđa. Nakon petnaestak minuta doslovno smo imali pjena party u apartmanu. Dok sam to snimao, rekao sam nešto u stilu: “Evo nas u Ayia Payi, u pi*** materinu.” Htio sam zapravo reći Ayia Napa, u kontekstu nekog party mjesta, ali sam totalno fulao ime.
Taj video nam je kasnije postao ikoničan i kad smo kasnije smišljali ime za firmu, sjetili smo se baš toga. Jednostavno nam je zvučalo catchy, zanimljivo i drukčije od svega klasičnog, pa nam se svidjelo.
Većina studenata se boji birokracije i silne papirologije koju je potrebno ispuniti prilikom otvaranja poduzeća. Kakav je bio tvoj osjećaj kad si prvi put potpisao službeni dokument kao osnivač?
Iskreno, osjećaj je bio takav kao da ću za dvije ili tri godine dobiti neku kaznu i da će me Porezna uprava ganjati do kraja života. Ne zato što imam namjeru nešto skrivati ili muljati, nego zato što sam bio uvjeren da postoji nešto što nisam primijetio, a što sam trebao napraviti.
Svaki početak nosi trenutke kada se pitaš zašto mi je ovo u životu trebalo. Jesi li se ikad susreo s takvim osjećajem i što te zadržalo?
Nisam to nužno osjećao konkretno zbog AyiaPaye, nego zbog količine svega ostaloga. Bilo je razdoblja kada bi se svi projekti i sve obaveze kojima se bavim odjednom postali jako zahtjevni. Tada zna biti stvarno gadno, do te mjere da se dižeš u šest ujutro i doma dolaziš navečer, bez vremena za išta drugo. Ali iskreno, osobno u tome dosta uživam. Ne volim kad mi dan prođe ni u čemu. Naravno, treba se ponekad i odmoriti i ne raditi ništa, to je potpuno normalno, ali generalno većinu vremena volim kad mi je dan pun rada i događanja.
A što me zadržalo? Zadržalo me to što znam da ne želim živjeti prosječan život.
Pokretanje firme s prijateljima zvuči zabavno, ali i izazovno. Kako ste podijelili uloge unutar ekipe i dogovorili se tko će preuzeti odgovornost za što?
Mi smo karakterno istovremeno i slični i dosta različiti. Ivana je kreativka, Ivan je malo poslovniji i smireniji, a ja sam, ajmo reći, “nabrijani idiot” koji stalno ima neke nove ideje, traži prilike i gura stvari naprijed. Zbog toga su se uloge dosta prirodno posložile same od sebe. Ivana se više bavi marketingom i kreativnim dijelom, Ivan financijama i nekim formalnijim stvarima, a ja sam više-manje svugdje pomalo. Naravno, u ovoj fazi se svi još uvijek bavimo svime jer smo i dalje mali startupić, ali generalno postoje neke interne specijalizacije koje su se s vremenom same iskristalizirale.
Sigurno je bilo nekih nesuglasica oko određenih situacija. Kako ste ih riješili?
Ako imaš zdrave, stabilne ljude koji znaju razgovarati argumentirano i koji su spremni saslušati drugu stranu, onda je zapravo sve puno jednostavnije nego što izgleda. Cijela poanta je u tome da odabereš prave partnere i prave ljude.
Fakultet te uči teoriji poslovanja, ali poduzetništvo je nešto sasvim drugo. Jesu li ti znanja koja si stekao na fakultetu imalo pripremila za otvaranje vlastitog poduzeća?
Iskreno govoreći, nisu me pripremila u klasičnom smislu te riječi, dakle ne na način da me fakultet naučio operativi otvaranja poduzeća. Ali, nije fakultet tu da te uči praksi. Praksa je tu da te uči praksi. Fakultet, pogotovo ekonomski, tu je da te uči ekonomiji i da ti daje određeni smjer razmišljanja kojeg ostale struke nemaju. Daje ti jednu širu sliku i otvara određene vidike koji ti kasnije pomažu u razumijevanju poslovanja.
Što si naučio u prvim mjesecima rada što nikad nisi čuo na predavanju?
Rekao bih da je prva stvar koju me poduzetništvo naučilo bila odgovornost. To da nekome moraš isporučiti konkretan output i da taj output mora biti dobar, jer si ti jedina osoba koja za to odgovara. To zna biti i malo strašno. U poduzetništvu si ne možeš dopustiti da budeš traljav, površan ili da isporučuješ nešto što ne valja, jer ti stojiš iza toga. Ti si lice tog poduzeća, ti si odgovoran za ono što izlazi van i na kraju krajeva direktno gradiš ili rušiš vlastitu reputaciju.
Kako je reagirala tvoja obitelj i prijatelji kada si im rekao da pokrećeš firmu? Jesu li te podržali ili su te pokušali odgovoriti od toga?
Bili su znatiželjni, a mislim da ih je bilo i malo strah, što je normalno, ali generalno gledano imam stvarno veliku podršku obitelji u svemu što radim. Tako da s te strane nisam imao nikakvih problema.
Jesi li ikad osjetio da te netko u poslovnom svijetu nije shvatio ozbiljno jer si student i kako si reagirao na to?
Mislim da nam to što smo studenti u suštini donosi više pozitivnih nego negativnih stvari. Ljudi te ponekad gledaju kao malog slatkog studenta i baš zato su spremniji dati ti priliku. S druge strane, naravno da postoji i rizik da te netko doživi kao neozbiljnog samo zato što si mlad i još nemaš puno iskustva. Po meni je tu najvažniji pristup. Ako se postaviš dovoljno čvrsto i ako jasno daješ do znanja da si ozbiljan, ljudi će te tako i doživjeti. U konačnici, puno toga ovisi o tome kako nastupaš.
Trenutačno radiš u EY-u, studiraš, predsjednik si Studentskog zbora Ekonomskog fakulteta i uz to sve vodiš vlastiti biznis. Kako uspijevaš uskladiti sve obaveze i imaš li imalo vremena za sebe?
Moji dani su stvarno jako ispunjeni, pogotovo tijekom radnog tjedna. To je dizanje u šest ujutro, spavanje oko deset navečer, a sve između je uglavnom popunjeno. Naravno, stignem tu i tamo otići na nogomet, popiti piće i slično, ali generalno tijekom tjedna imam jako malo slobodnog vremena.
Vikendi su mi više za nekakvo opuštanje, iako i tada često radim ono što nisam stigao kroz tjedan, bilo za AyiaPayu, bilo za neke druge stvari. Ali sve se stigne. Po meni je bitno samo da ne trošiš vrijeme na gluposti, tipa da bespotrebno sjediš na kavi četiri sata dnevno i pričaš iz šupljeg u prazno. To je čisto gubljenje vremena. Ako se znaš organizirati, ako si proaktivan i efikasan u onome što radiš, stvarno se sve stigne.
Kad bi ti neki student danas rekao da želi pokrenuti nešto svoje, što bi mu savjetovao?
Savjetovao bih mu da to napravi, jer mislim da je to jedna od najboljih stvari koje može napraviti za sebe, ali i za druge. Čak i ako propadne, naučit će jako puno. Naučit će nešto o otvaranju poduzeća, porezima, papirologiji, procesima, prodaji, komunikaciji s klijentima, pitchanju, dizajnu, možda čak i izradi weba. Dakle, čak i ako poslovna ideja na kraju ne uspije, iskustvo koje dobiješ je ogromno. Zato bih svakome preporučio da proba. Po meni je poduzetništvo jedan od najboljih puteva za učenje.
Na kraju me zanima gdje se vidiš za pet godina? U korporaciji, u vlastitoj firmi ili negdje gdje još ni sam ne znaš?
Prije svega, vidim se u vlastitoj firmi. To mi je nekakav dugoročni cilj, da imam nešto svoje i da gradim nešto što je moje. Ipak, život mi je u zadnjih pet godina pokazao da te vrlo lako može odvesti na mjesto koje uopće nisi planirao. Velika je šansa da će se to događati i dalje, jer se nove prilike stalno otvaraju i čovjek mora biti fleksibilan ako želi nešto napraviti od svog života.
