Recimo da se odlučiš podići kredit u banci. Nije bitno koja je namjena tog kredita – recimo da je riječ o nenamjenskom kreditu. Nenamjenski kredit, kao što i samo ime govori, nema unaprijed određenu namjenu. Primjerice, stambeni kredit i kredit za auto su namjenski krediti (novac koji posuđujemo ima točno definiranu namjenu, kredit za auto je namijenjen kupovini osobnog automobila). Podizanje nenamjenskog kredita u iznosu od, na primjer, 20 000 kuna, znači da će se na našem tekućem računu pojaviti 20 000 kuna koje možemo potrošiti kako god želimo. Naravno, taj kredit kasnije treba i otplatiti, što uključuje otplatu tih 20 000 kuna (glavnice), kao i kamate, koja predstavlja cijenu posuđivanja tog novca od banke.
Interesantno pitanje koje se može postaviti je – odakle dolazi tih 20 000 kuna? Banka nam je posudila novac – a čiji je to novac? Ako znamo da su banke depozitno-kreditne institucije, odgovor se čini lagan. Banka prikuplja depozite (na primjer, štednju) od ljudi i poduzeća i potom te prikupljene depozite, odnosno taj novac plasira kao kredite stanovništvu i poduzećima. Tih 20 000 kuna je stoga nečija štednja – netko tko ima višak novčanih sredstava je u banku prvo položio (deponirao) taj novac. Kada mi dobijemo kredit u iznosu od 20 000 kuna, banka nam posuđuje upravo taj novac, tu tuđu štednju.
Ovo se čini potpuno logično i opravdano – kako bi nam banka mogla posuditi novac ako prvo nekako nije došla do tog novca, odnosno sama taj novac odnekud nabavila, to jest posudila. Banka taj novac može nabaviti i od svojih dioničara, koji uplaćuju određeni kapital s kojim banka onda posluje. Banke su stoga samo posrednici, one samo spajaju ljude i poduzeća kojima „nedostaje“ novca s ljudima i poduzećima koja imaju višak novca. U žargonu mnogih udžbenika iz ekonomije, one spajaju novčano deficitarne jedinice s novčano suficitarnim jedinicama.
No, iako ova priča sadrži elemente istine, ona nije točna. Ovu priču se uči tisuće studenata ekonomije diljem svijeta u kompleksnijoj varijanti (studenti ekonomije se možda sjećaju pomalo mističnog monetarnog multiplikatora prema kojemu banke multipliciraju novac). No, opet, ta priča, čak ni u kompleksnijoj varijanti, nije točna. Ako je banci potrebna štednja da bi nama dala kredit, zašto onda nikada nismo na vijestima čuli da se građani ili poduzeća žale da ne mogu dobiti kredit jer ostali ljudi u zemlji prethodno nisu uštedjeli dovoljno? Ili da banke mole građane da više štede da ne bi dolazilo do zastoja u kreditiranju? Je li itko ikada čuo za slučaj da je nekome u banci rečeno da ne može dobiti kredit jer banci nedostaje štednje, jer ljudi u Hrvatskoj ne štede dovoljno pa nam banka ne može dati kredit? Je li se to dogodilo igdje drugdje u Europi ili možda u SAD-u? Kako je moguće da banke uvijek imaju dovoljno tuđe štednje da nama odobre kredit i da baš nikada nismo imali sustavan problem da ljudi i poduzeća ne mogu dobiti kredit zbog toga što drugi ljudi i druga poduzeća prethodno nisu uštedjela dovoljno?
Odgovor na to pitanje je – zato što nam banka ne posuđuje tuđu štednju kada nam daje kredit. Ne posuđuje nam ni svoja vlastita sredstva (kapital banke). To na prvu zvuči nelogično – kako nam onda banka može dati kredit ako nam ne posuđuje nečiji novac? Da kao novac koristimo zlato i da želimo dobiti kredit u zlatnicima, tada bi gornja priča stvarno bila točna – banka nam u tom slučaju ne bi mogla dati kredit bez da nam posudi tuđe (ili svoje) zlatnike. Međutim, što je uopće današnji novac? U tekstu o novcu smo novac definirali kao gotovinu (novčanice i kovanice), novac na tekućim računima i novac na žiro računima. Prema HNB-u je gotovine izvan kreditnih institucija (ovo je gotovina koju koristimo svakodnevno, primjerice, gotovina u našem novčaniku i gotovina kojom barataju poduzeća) u rujnu 2022. bilo 30,3 milijarde kuna. U blagajnama kreditnih institucija bilo je još oko 11 milijardi kuna (ovo su novčanice i kovanice koje banke drže kod sebe. Primjerice, banke moraju kod sebe imati dovoljno novčanica jer ljudi podižu novac s bankomata). Na tekućim i žiro računima je sve skupa bilo oko 170 milijardi kuna, osjetno više od ukupne vrijednosti novčanica i kovanica koja postoji (30,3+11=41,3 milijarde kuna u novčanicama i kovanicama).
To nas dovodi do zanimljivosti – u Hrvatskoj većina novca postoji isključivo u elektroničkom obliku (novac na tekućim i žiro računima postoji kao elektronički zapis o stanju na računu). Taj novac stvaraju banke. Stoga, što se onda događa kada nam banka da nenamjenski kredit u iznosu od 20 000 kuna? Banka tada stvara novi novac. Banka nam ne posuđuje ušteđevinu našeg susjeda, nego doslovno stvara novi novac u obliku elektroničkog zapisa, novac koji prije nije postojao i sada postoji zato što smo mi odlučili podići kredit. Najbolji način da se shvati kako to točno funkcionira je da pogledamo što se događa u bilanci banke u trenutku
kada nam ona odobri kredit. Iako objašnjenje toga što je i kako funkcionira bilanca vjerojatno zahtijeva zaseban tekst, ovdje će se ukratko objasniti što je bilanca da bismo lakše shvatili kako točno banke stvaraju novi novac.
Bilanca se sastoji od dva dijela – prvi dio se zove aktiva. U aktivi se nalazi sva imovina koju neko poduzeće (ili neki pojedinac) posjeduje. Primjerice, u aktivi neke osobe se može nalaziti stan koji je u vlasništvu te osobe, njezin osobni automobil, nakit i ručni sat. Naravno, ideja je da je upravo ta osoba vlasnik sve te imovine. Ako netko živi u unajmljenom stanu, taj stan se ne nalazi u aktivi te osobe jer ona nije vlasnik tog stana. Aktiva nam odgovara na pitanje – što posjeduje (ima) neki pojedinac ili neko poduzeće (a može i neka udruga, grad ili država).
Pasiva nam odgovara na pitanje – kako se financira, odnosno odakle dolazi imovina u aktivi? Pasivu možemo podijeliti na dva dijela – kapital i obveze. Pojednostavljeno, kapital je „ono što je naše“, dok su obveze „ono što smo dužni drugima“. Primjerice, osoba koja od imovine ima samo stan u svom vlasništvu u aktivi ima vrijednost tog stana (recimo, 700 000 kuna). Ukoliko taj stan nije kupljen na kredit (nego je, primjerice, naslijeđen), pasiva bi se sastojala samo od stavke „kapital“ (ili „vlasnički kapital“) i to u iznosu od 700 000 kuna. Kapital znači da je taj stan, odnosno tih 700 000 kuna, vlasništvo (kapital) upravo te osobe i da ta osoba nije dužna nekome otplaćivati kredit za taj stan. Kod poduzeća kapital predstavlja novac koji su vlasnici/dioničari uplatili u to poduzeće, kao i kapital koji je „stvoren“ poslovanjem to poduzeća (dobit koju poduzeće nije isplatilo vlasnicima nego zadržalo u poduzeću). (Vrlo pojednostavljena) bilanca za prethodno opisanu osobu sa stanom u vrijednosti od 700 000 kuna izgleda ovako:
S druge strane, moguće je i da je osoba taj stan kupila na kredit. U tom slučaju je u njenoj aktivi i dalje vrijednost stana u iznosu od 700 000 kuna, ali se u njenoj pasivi nalazi obveza u iznosu novca koji je ta osoba posudila od banke, odnosno u iznosu primljenog kredita. To znači da iako ta osoba u svojoj aktivi ima taj stan i može slobodno živjeti u njemu i koristiti ga, također postoji i obveza za otplatu kredita kojim je taj stan kupljen. Nakon što osoba otplati cijeli kredit, tada će u njenoj aktivi stajati vrijednost tog stana (kao i do tada), ali ona više neće imati obvezu po kreditu prema banci nego će cijela vrijednost tog stana predstavljati kapital te osobe. Radi jednostavnosti, ignorirajmo ovdje to da osoba mora platiti i kamatu na posuđeni novac pa će morati vratiti više od 700 000 kuna iako stan vrijedi 700 000 kuna. (Opet vrlo pojednostavljena) bilanca ove osobe u trenutku kada banci duguje 700 000 kuna izgleda ovako:
Vratimo se na našu banku koja stvara novac u trenutku kada mi podignemo kredit i ne posuđuje nam tuđu ušteđevinu. Recimo da smo odlučili podići nenamjenski kredit u iznosu od 20 000 kuna i banka nam je to odobrila. Bilanca banke je u stvarnosti složena i sadrži puno stavki koje ćemo ovdje ignorirati jer nisu bitne za priču. Promjena koja se događa u bilanci banke kada nam da kredit je sljedeća:
Banka u svojoj aktivi sada ima potraživanje po odobrenom kreditu u iznosu od 20 000 kuna. To ima smisla – to je njeno potraživanje prema nama, odnosno tih 20 000 kuna banka potražuje od nas jer je to novac koji joj moramo vratiti (naravno, uvećan za kamatu). Tih 20 000 kuna je stoga imovina banke i nalazi se u njenoj aktivi. S druge strane, banka je u pasivi sebi stvorila novu obvezu. Novac koji svatko od nas ima na tekućem računu predstavlja obvezu banke prema nama i stoga se nalazi u njenoj pasivi. Ovo je također logično – to je naš novac (on se nalazi u našoj aktivi), a obaveza je banke da nam omogući da taj novac koristimo za kupovine ili ga podignemo na bankomatu. Kada podignemo kredit u iznosu od 20 000 kuna, novih 20 000 kuna će se pojaviti na našem tekućem računu tako što se obveza banke prema nama povećala.
Ovo na prvu djeluje nevjerojatno. U ovoj operaciji nigdje ne dolazi do posuđivanja tuđe štednje. No, zašto bi se uopće morala posuđivati tuđa štednja? Novac koji vidimo na svojem tekućem računu je elektronički zapis. Istina, mi možemo podići taj novac na bankomatu (iako i tu postoje ograničenja). Ali, dokle god taj novac „stoji“ na tom tekućem računu, to je „samo“ elektronički zapis, kao u nekoj igrici ili virtualnom svijetu. Banka tako može stvoriti novi elektronički zapis, odnosno novi novac, slično kako netko od nas može otvoriti Excel, u njega upisati neki broj i spremiti taj dokument.
Ovo pak ne znači da će banke neograničeno stvarati novi novac. Da bi banka uopće mogla stvoriti novi novac, potrebno je da netko želi podići kredit (postoje i drugi slučajevi kada banke stvaraju novi novac koje ćemo ovdje ignorirati). Isto tako, banke nastoje izbjeći davanje kredita ljudima i poduzećima koja te kredite neće vratiti jer nevraćeni kredit predstavlja gubitak za banku. Postoje i druga složena ograničenja s kojima se banke susreću kod davanja kredita, odnosno stvaranja novog novca. Isto tako, štednja nije nebitna za poslovanje banaka, ali se ne posuđuje klijentima koji podignu novi kredit. No, ono što je glavna poanta ovog teksta je – banka nam ne posuđuje tuđu štednju kada nam daje kredit. Većina novca u današnjem svijetu postoji samo u elektroničkom obliku. Slično kao što u elektroničkom obliku postoji ovaj tekst koji čitate, tako u obliku elektroničkog zapisa postoji novac koji vidite na svom tekućem ili žiro računu kada odete na bankomat ili upalite aplikaciju svoje banke. Banke imaju moć stvarati novi novac i upravo to i rade kada nam daju kredit.
Ovaj tekst je pojednostavljenje i ignorira puno tehnikalija koje se u stvarnosti moraju obaviti da bismo dobili kredit, ali to ne mijenja suštinu – privatne banke stvaraju novi novac kada nam odobre kredit. Bankari su novi novac mogli stvarati i stoljećima prije nego je ljudski rod proizveo prvo računalo i ovaj „trik“ nije nov, a o tome drugom prilikom.
